Prolazim kroz zakutke
najtamnijih noći
koje pojmit` nikad
nećeš moći
jer ja se skrivala
nikad nisam
iza paravana snova
i - samo se hvalisam...
Pogledaj svaku brazdu
ovog rascjepljenog debla,
svaka svoju priču priča,
ostavljena sama i ozebla,
vidiš suhe grane
umor im oboja povijest
u kojoj sunca nema da osvane,
ne pamte više
ni svoje noći,
dane koji ih okriviše
za sve te bore,
grube, mrtve, 
razjarene agresore...
Sjećanja su ti moja
kao špranja svaka,
opasna i nagla,
bolan trn raspjevanog luđaka,
nestanu u vijuganju
godova i polusjena,
na vrh debla kada stignu
nagrada su moja . didijeljena...
Rascjepkana sam ti, mili,
kao grane suhe,
gdje god krenem
susrećem zloduhe,
al` iznutra!
Sve u meni
svojim putem ide,
gdje god pođem
sitne gnjide,
al` iznutra!
Jedu drvo,
jedu granu,
jedu igru
još neodigranu!
Lutam samom soboom
poput crva koji puzi
sjećanjima pustim,
besmislenim u svoj tuzi,
može li se 
rascjepkano sastaviti,
deblo izlomljeno
u jedno zalijepiti,
postoji li građa
koja potrgane snove spaja,
neki materijal
od početka pa do kraja
da ispuni praznine
kao novu vazu
izlije iz gline
optočenu zlatom?
Postoji li majstor
koji svojom rukom
sve pogreške obriše
kao kvalitetnim pijukom,
sastavi i spoji
ono što nazvaše uzaludnim
te svojim umijećem
učini to isto - dojmljivim -
svijetu na uvid,
budalama na čuđenje,
pametnima na stid,
luđacima na - osmijeh...
Rascjepkana sam ti, dušo,
poput svake grane,
gdje god poželim otići,
na raskrižju noga stane,
neodlučna,
izgubljena,
uplašena,
osamljena...
Razderana i požutjela
od svojih sjećanja, 
izmorena svime što sam htjela,
a na raskršćima izbora
zaustavljena...
Samom sobom...