DOZVOLI DA TI ŠAPNEM...

Dozvoli da ti šapnem...

Ispod putenih krila

snjegova bijelih

vrisak sam skrila

od očiju tame,

utoplila jecaj,

presušila suzu

i srca otkucaj

u muk zamotala.

Dozvoli mi da šapatom

pokažem gdje sam 

najmanji atom

pospremila od mraka,

sakrila od prstiju

noći hladne,

ogoljelih kostiju

pod Mjesecom sjajnih.

Želiš li da šapnem?

Tamo gdje plove

sve moje čežnje

ne dijele cjelove

i ne daju nadu,

tamo gdje odlaze

osmjesi blagi

ne poklanjaju mimoze

i ne obećaju 

livadu mirisnu

diljem brijega

rascvjetanu.

Mirnom vodom brodim,

snagom krila sakrivena

predamnom je oblak,

kiša neprolivena.

Ispod mene sjene nisu,

konačno sam olakšana,

skrile su se u bambusu,

mulju i lopočima,

ali mene dio

više ne odnose,

motre lik što plovi,

možda se i ponose?

Iznad mene

vjetrova je mnoštvo,

svaki svoje nosi 

struje, pute i divljaštvo,

ta sam!

Ispod krila puštam sebe,

krike snažne,

gladne tetrijebe,

svaku molbu,

svaku brigu,

pregršt misli,

integriranja intrigu,

sve te riječi

uzaludne,

suze slane

isplakane

i ljubavi

normom izglodane...

Dopusti da šaptom

odnesem ti sve krivice,

da me pamtiš anegdotom

na sve moje besmislice,

na sve analize

i možebitne

čak psihoze,

bijesova oluje

i ljubavi

čiste diktature.

Sve od mene!

Dozvoli mi 

da lepetom krila

objasnim ti zašto

sve to sam bila,

da napišeš pokoji stih

u ime nježnosti,

sjećanja baršunatih,

u ime minulih vremena

kroz koja proletjeh

sad već bezimena,

u ime svega

što pod krila

onomad sam

skrila,

u ime mene

kakva sam jednoć

- bila...