Nema me više...
Odnio me uragan
vlastitih utopija,
poplavile mi sanje
ljubavnih čarolija,
zamišljena sranja
egotripova i sebičnih
nadanja...
Nestala sam...
Kroz centrifugu
abdominalnih leptirića
što usrali su
zadnji atom ovog bića,
duginih boja laži
koje upijah
k'o eliksir da me snaži,
koje voljeh
skroz do groba...
Odletjela sam...
Na valu tsunamija
prenešena od ovih
besmislenih očekivanja
i slatkorječivih usana
koje ljubila sam
požudno i gladno,
shvatila nisam
da izgledam jadno
dok ispijam vino
prijevare
i da od duše moje
ostat' će samo
izgubljene utvare...
Pobjegla sam...
Od riječi što trgaju slova,
pružaju utjehu,
zatim lome do bola,
od ruku što hoće
utopljenika da povuku,
a zatim te gurnu natrag
da te dotuku,
od osmijeha sablasnih
što radošću zrače,
a iza kulise svijeta
svaku iskru zamrače...
Otputovala sam...
Onkraj razuma
da ne osjećam
ono zbog čega
rasuta sam,
samom sobom
bičevana,
svojom željom
tamničena,
svom nutrinom
ubijena...
Onkraj svijesti
da se igram,
da po rubu plešem
pa abdiciram,
naklon dubok,
kapa dolje,
"Oprosti mi,
al' ja više nemam volje!",
crvenim tepihom
tvojih parodija
neka ide neka druga,
ponešto zdravija...
Ja sam svoje odmahnula,
bijele maramice
suzama natopljene
istrgala u trakice,
pustila niz vjetar,
niz rijeku,
niz padinu,
zakopala u pijesku...
Nema me više...
Ostaju dani,
ni noći ne nestaše,
ostaju sati,
ni minute ne minuše,
ostaju ljudi
i sjene njine,
svi osim mene
i moje nutrine...