Želim ti reći
koliko suza stane
u samo par riječi,
koliko boli kane
iz pera na papir
da odleti s jeseni
svirepi hir
u dubokoj tmini...
Koliko cesta
iza mojih leđa
ostaje pusta,
treptajem vjeđa
svih kreatura
stope se brišu,
k'o minula ura
sjećanja uzdišu...
Želim vam reći
kako očaja rijeka
ne prestaje teći,
naoko vala meka,
iznutra oštra stijena
vodom divljom
sakrivena,
izbrazdana ludom željom...
Koliko srama
na zgurenim plećima,
ljudskim igrama
i dokazivanjima,
želje za pljeskom
u teatru laži,
kvarnim osmijehom
varljivih draži...
Želim ti reći
da izgaram kroz
plamen u svijeći,
opsjene virtuoz
memoare piše
krvlju slovka,
jecaj briše,
potrošena olovka...
Koliko sam uspomena
pokopala u blato,
iz jadnih vremena
i ništa zato,
da vlastiti čemer
u grob zaključam,
kao pravi hazarder
asevima se razbacam.
Želim vam priznati
da pola toga laž je bila,
u istini skrita,
stida moga šumska vila,
odbačena grana suha,
prezrena i pregažena,
pljesniva kora kruha,
svom nagošću izložena...
Reći ću vam još i to
da golim okom
ne vidi se brazdi sto,
samo rukom
opipani
ožiljci mukom
sabirani...
Moj je odraz
u ogledala laži,
je li i to poraz,
sad ti meni kaži?