Danas je dan u kojemu razmišljam koliko je teško, zapravo, pisati i one neke druge emocije, osim hrabrih, srčanih i pozitivnih. Koliko se od svih nas očekuje da budemo Chuck Norrsi od 0 do 24, a sve da ne bi bilo proglašeni kukavicama i da od nas ljudi ne bi bježali jer je tuga - zarazna. 

Pa me potrefio tako neki dan u kojemu je moj podstanar odlučio izići van i prekriti mi pol face. A ja k`o ja - volim na papiru; smijem se na papiru, pa i evo - kukam na papiru. A onda, mislim, što će misliti svijet kad vidi da prosipam težinu, ´mjesto perja; strepnju ´mjesto snage; strah ´mjesto ljubavi; tugu ´mjesto smijeha...

Zato ne pišem, a vuče me da pišem. Da ne razočaram. Da ne pokažem slabost.

Slabići nisu traženi. 

Pa si kažem:

"Majo, pa ti pišeš radi sebe. Oduvijek si pisala. Možda i ova tuga nekome postane - druga... Piši ženo, ne zatomljuj u sebi ništa što te preplavljuje čak i više od tog tvog podstanara koji nepozvan bane kad mu se ćeifne!"

Sjela za komp, a suze dušu guše. Sigurno bi bilo puno lakše kada bih pisala sakrivena iza nekog pseudonima, kao J. K. Rowling ili netko deseti. Kada nitko od mojih "prijatelj" na fejsu ne bi znao tko sam, čija sam, odakle sam i koji sam konfekcijski broj. Tada bi sigurno bilo lako prosuti tugu preko monitora da iscure suze - straha, jada, očaja, beznađa...

Ma, znam ja da je to momentalno i da će te tuge odnešene biti na plimnom valu mojih suza koje ionako isplakati neću. Ne trebam utjehu ni riječi koje će me ugrijati.

Želim samo vrištati s vrhu neke Dinare ili čega već o tome kako sam umorna i kao ovo govno na mom licu nije fer i kako nije pravedno. Jer nije. Ali duboko u sebi znam i vjerujem da jest. Da ima svoj smisao.

Moram vjerovati.

Moram jer je vjera moja hrana.

Bez vjere davno bih skočila s vrha te iste planine i izgubila se u jeki vlastita krika.

Želim vikati kako mi je dosta ovog podstanara koji ne plaća najamninu, ne plaća režije, a svoja sranja ostavlja posvuda. 

Želim se prestati buditi i jutrima proučavati svoje lice u ogledalu, svoju rupetinu na tjemenu i "rupice" pokraj lijevog uha.

Dosta mi je trackanja i mackanja kremicama i uljima i pripravcima i inim sranjima.

DOSTA MI JE!

Joj, kako bi bilo lijepo da nitko od mojih čitatelja ( ako ih ima uopće ) ne zna tko piše ove ogorčene retke. Jer - Maja je jernica, Maja je hrabra, Maja je snažna, Maja je - reborn, rekli bi Engleščići.

A ja samo želim sjesti na svoju plažu, doma dolje di puše bura i toćati noge u moru dok me sunce, to žuto govno, miluje po tijelu. Želim osjetiti sol u kosu i ono usrano zatezanje slane kože i bijele tragove od noktiju po svojim bedrima kad od dosade po njima crtam. Želim skočiti u more s mola tamo gdje onaj mali drži pedaline i bježati od "nepostojećih" mrkača koji se pod obvezno lijepe na bijele guzice. Želim otići, raširiti svoj peškir i staviti na nj 4 - 5 velikih kamenja da drže dok bura dere, a meni se kosa zapliće u usta, oči i nos.

Želim li puno?

Valjda želim...

I na sve to što želim, ja obijesna prasica, a nemam, ovo mi govno od podstanara usere pol face. 

A zašto? Čime je izazvan? Ja pojma nemam.

Živim po ps-u. Mantram ružičaste leptire. Jedem toliko zdravo da samo što ne levitiram po pašnjacima poput leteće krave. Živim zdravo. 

Čak i volim. Svoje zakonito.

I sad, ako ne mogu na glas reći da je sve to piece of shitt - onda bolje da se odlogiram zauvijek i da šutim dok u sebi blejim poput ovce na ispaši. Koju taj vuk s vremena na vrijeme prestravi jednim gromoglasnim "buuuu".

Znate da se vuk na latinskom prevodi kao lupus?

Ne znate. 

Fala Bogu jer ne trebate znati. 

Ne trebate znati ni to kako je bježati od sunčevog svjetla, kako je ne jesti inflamatorne namirnice, a ni koje su to jerbo ne trebate naprosto znati, ni kako je živjeti bez glutena, šećera, konzervansa, sranja i granja jerbo - ne treba nitko znati. Što će vam to u životu?

Ali - ja trebam polagati pravo na moj "ispušni ventil". To je MOJ "ventil". I žao mi je što u ovm postu nema ničega motivirajućeg. Ničega ohrabrujućeg. Ničeg finog i poetičnog.

Zapravo, nema ničeg osim - mene. Jer - i ovo sam  ja.

I ovo na slici, i ovo u svakoj riječi.

Mješavina tuge i pitanja, umora i bijesa, oluja ljutnje. I ne trebam nikakve parole o tome kako ta moja "gladna" ljutnja jede mene. Baš me briga, pravo da vam kažem! Neka jede, samo neka jede. To je danas. Neka bude banket!

Preživjeti ću ja i ovu oluju, nije poanta u preživljavanju ili utapanju. Nedaj Bože, znam ja plivati i "ne bojim se velike vode" #balašević

Poanta je da danas sebično polažem pravo na svoja slova, svoje riječi i interpunkcije, polažem pravo na durenje poput malog djeteta i na palac u ustima i sjedenje u kutu. Da, eto, emocionalno sam nezrela i danas se tako ponašam.

Umorna od borbe, ne klonula, ali umorna. Osjećam se kao da imam 350 godina i prešišpala sam i samog Nou i Abrahama i Mojsija - zajedno! Brojim sate i dane i mejsece i podsvjesno se nadam da će ovaj podstanar iseliti. Kad - evo ga. A opet, možda nije on. Možda sam alergična.

Na samu sebe? 

Ovo je sad, zapravo, dokazano - osobe s autoimunim bolestima su, prema nekim alternativnim ispitivanjima, alergične na same sebe. Kako neću biti alergična kad samu sebe ne mogu zbrojiti?!?! Vidi kako se ponaša žena od skoro 39 godina - sjedi u kutu, duri se i siše prst?

:D :D :D

Stvarno bi bilo bolje da ovo sve pišem anonimno. Ajmo se pravit` da se ne poznajemo...To nam u RL ionako najbolje ide.

A ja ću se još malo duriti: na vrhu planine, pokrivena oblakom ( da me sunce ne sprži, jel` ), dvogledom ću pratiti moju plažu i sanjati o tome kako tamo crni moje mršavo dupence. Pokušavati ću biti ironična, ali tuga će se izliti kao lava i strovaliti niz planinu dok ne stigne do mojeg mora i tamo spokojno počine. 

Moja je tuga i moja je ljutnja. 

Moje su suze.

I moja su slova.