Evo ti srce...
Nije neki dar, ali je sve što posjedujem, a da nije kontaminirano ovim svijetom.
Maleno je, znam to. Ne prekrije ni 1/4 dlana. Ali - dajem ti ga kao da je veće od Eifellovog tornja. Jer - meni jest.
Nije baš ni lijepo, svo je nekako "spigano". Ali - takva sam i ja. Nekakva "zgužvana" i ne baš po pravilima estetike i konvencija.
Evo ti srce...
Malo se potrošilo i stisnulo; naboralo ga je vrijeme čekanja. Ali - još u njemu stoje vjernost, iskrenost i poštovanje. I biti će ti odano poput psa kojeg spasiš iz šinteraja.
Nije ovo srce sjajno poput bisera, ni blještavo kao rubin.
Ali - toplo je. Toplije od svakog tog ukrasnog kamena.
I - nježno je. Nježnije od svakog kašmira u kojemu traži se ugoda.
I - stvarno je. Stvarnije od svih lajkom uvjetovanih odnosa. Životnije od svih brojem omeđenih prijateljstava.
Diše. Kuca.
Voli.
Evo ti srce... I ne govori mu da ga nećeš. Pretvaraj se, barem na trenutak, neka predahne...
A onda će otići samo. Stisnuti se još jedanput i - zgužvati još jednu boru...