Jesi li ikada volio?

Ma znaš, volio, ne samo neku djevojku ili ženu, nego, volio kao osjećao neizmjernu privrženost prema nekome ili nečemu i svaki put kada bi to nešto ugledao utopio bi se u ljepoti viđenog? Osjećao "to nešto" prema ičemu na ovome svijetu? Osjećao bolnu čežnju i uragansku želju da se uvučeš u svijet u kojemu objekt tvoje ljubavi obitava i da budeš samo sjenka koja prati tvoju čežnju?

Koliko puta si joj rekao da je ljubav samo za djecu i da te ne davi svojim nezrelim sranjima dok te sa suzama u očima molila da joj makar slažeš da ju voliš?
Koliko puta si ju uvjerio da sex nema veze s osjećajima i da je to samo fizička potreba koju treba upražnjavati s vremena na vrijeme i da njena želja za "sjedinjenjem" postoji samo u glupim knjigama koje će joj jednoga dana ionako spaliti jer samo zauzimaju prostor?
Koliko si joj puta pred "publikom" rekao da je glupa, direktno i indirektno, te joj poslije objašnjavao da nisi ti taj koji imaš problem i da tebe takvo što nikada ne bi moglo uvrijediti?
"Zajebavao sam se! Ti uvijek sve doživljavaš tako ozbiljno. Zato te  nitko i ne voli. Izrazito si neugodno društvo."
Koliko puta je samo željela osjetiti toplinu tvojeg zagrljaja, ali ti si ga rezervirao samo za svoje najbliže. Ona nikada nije bila dio tvog života. Tvoje male "klike".
Ona je bila nešto što je trebalo mijenjati, korigirati, popravljati, naštelavati po svojim mjerilima.
Ona je bila neprilagođena.

Jesi li ikada, pogledavši u nju,osjetio bliskost toliku da si samo poželio da ti ona bude tu, zauvijek, poput mjeseca u noći, da bude i da pokušava osvjetliti tvoje tmine? Jesi li ikada poželio s njom imati - život?

Znaš, čini se kao da je ona sve birala, a ti si pasivno dozvoljavao. Da, samo da bi joj jednoga dana sve to mogao trostruko baciti pod nos jer je ona ta koja je uništila sve što se uništiti moglo; tvoju mladost, tvoju obitelj, tvoje odnose, tvoje izbore...
Čini se da je ona kriva što si se ti iz rata vratio anksiozan i manično depresivan s OKP-om pa sve te dijagnoze s kojima se ti bojiš suočiti i skrivaš ih pod psihopatskim sadizmom ona mora nositi na svojim plećima dok i sama ne dobije nekoliko. Dijagnoza. 
Čini se kako je ona kriva što si slabić i kukavica kojemu je život toliko opak, strašan i čudovišan da se skriva u edipovskoj čahuri poput ustrašenog mališana i tamo je sigurno, a svi izvan te čahure su neprijatelji i svi te mrze. Dok ne spoznaš da je mržnja tvoja čahura.
Čini se kako je ona kriva što ti ni s alkoholom nije dobro išlo i što si bio prisiljen prestati piti da ne bi raspio i kuću i kućište te pod utjecajem vlastite agresivnosti i mržnje naudio sam sebi. 
Čini se kako je ona kriva što k tebi više ne dolazi tvoja obitelj na nedjeljne terevenke jer "tko bi normalan trpio te njene utopističke priče" i nije ona dobro društvo za tvoju superiornu rasu. Bez obzira na njenu želju da se uklopi, da kuha najomiljenija jela, da podilazi i da se smješka lascivnim i degutantnim primjedbama s tvoje strane, napose kad su u pitanju druge žene.
Čini se kako je ona kriva...

Kriva je što se zaljubila u vlastitu viziju tebe i tvog života.
Kriva je što je u tvojim očima vidjela ono što je željela vidjeti.
Kriva je što je u tvom srcu osjetila ono što je željela osjetiti.

Iskrivljene percepcije stvarnosti i emocionalno nezrela za iole normalan odnos, da, kriva je. 

Jesi li ju ikada imalo volio?
Znaš, V O L I O ???

Je li ljubav u izbjegavanju? 
Je li ljubav u ropstvu?
Je li ljubav u posprdnom osmijehu koji ti izazove pogled na njeno golo tijelo nad kojim se iživljavaš, a ona misli: "Nježan je, možda me voli?"?
Je li ljubav u pričama o zgodnim ženama koje viđaš svakodnevno, njihovim grudima i stražnjicama dok te ona moli da ju ne ponižavaš takvim pričama?

Je li ljubav u obmanjivanju sebe same da je "dobro"? Jer - gore bi moglo biti...

Znaš onu od Balaševića "Ne volim januar"? Znaš, znam da znaš, ti SVE znaš. TI si svemir i zvijezda i sunce i more i nebo i zrak. Ti si SVE. Ti si "bog".
Uglavnom, znaš onda i onaj stih:
"Nisam te nikada čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio,
tvoju sam ljubav gazio..."
Eh, pitam se otkud Đole zna? 

Znaš li uopće koliko je boli utamničeno u njenom sitnom tijelu? Koliko razdiruće boli pluta njenim žilama? Toliko je ima da se sjedinila s njome i umalo će biti sav njen svijet. 
U njene oči, kada si zadnji put pogledao? Da jesi, vidio bi tugu, pregolemu tugu koja ruši svjetove. Tugu zbog samoće. Tugu zbog krivnje. Tugu zbog srama. Vidio bi koliko se boji obratiti ti se, tražiti te pomoć, reći ti koliko je sama. Vidio bi koliko suza je u tim očima kada na svaki njen upit ti bacaš psovke i kletve, koliko joj svakim danom pokazuješ da ti smeta i da jedva čekaš da djeca odrastu jer ti onda konačno više neće biti potrebna ni za što... Kada legneš na nju, da otvori oči iz njih bi potekle slane rijeke koje bi poplavile tu omraženu sobu i parkete i cijelu tu kuću laži jednostavno - potopile. 

Ali najviše od svega, vidio bi - umor.

Ona je umorna...

Već se naslušala tvojih procjena njene mentalne, fizičke i psihičke  "kompetencije"; naslušala se i upitnosti njenih prosudbi; sve si njeno doveo pod znak upitnika.
Ona, zapravo, ne bi trebala ni postojati. Mislim, takva kakva je. Jer, nije se uspjela prilagoditi tvom svijetu, tvom uvrnutom, izopačenom svjetu mraza i zime, cinizma i sarkastičnosti, kletvi i ponižavanja, odbačenosti i izrugivanja. Nije se uspjela afirmirati u tvoju "kliku". 
Sranje, ona nikada nije trebala poremetiti tvoj ritam!

Kriva je!
Što je htjela, to je i dobila!
K`o i onaj Vasa Ladački...
Taj je Đole neki svjetski čovjek, vidim ja...

A ti, ti ćeš ostati u svojoj čahuri i iz nje ćeš svojim otrovnim strelicama gađati nju, čak i dok je na koljenima. N e možeš ti protiv svoje mržnje. Ne mrziš ti nju. Neeee...
Ti mrziš ono što ona predstavlja: majku, ženu, osobu - hrabrost da donese izbore, samostalne izbore, pa makar usrane, ali svoje. Zato si se potrudio da više ne može donijeti niti jedan. Jer mrziš svoju nemoć pa moraš onemoćati i nju.

Klap, klap - uspio si!!!
Moram ti priznati, u svoj tvojoj slabosti i crvljivosti, uspio si slomiti jedinu ženu koja bi te takvog mogla voljeti. Jedinu koja ti je pružila dom i rodila ti djecu. Jedinu koja je pristala na tvoju zonu sumraka jer je u njoj vidjela tračak svjetla.

Dobiti ćeš aplauz i na bis. 
I još jedan.

Zaslužio si!

Na koljenima je još kratko vrijeme. Ubrzo će biti ispružena po hladnom betonu, a njezine će suze ostavljati goleme kratere u cesti tvoga života... 
Možda ih nikada nećeš vidjeti.
A možda i hoćeš?
Možda ćeš samo odmahnuti rukom i reći: "Ah, tako tipično za nju. Nije imala sređen život pa je "pukla"." 
A možda će ti njezin život opaliti šamarčinu... Možda će te stresti bolje od litre Stocka koju si znao maznuti za doručak pa će tvoje žile zatreperiti i stresti savjest; onu savjest koju si ostavio na ratištu, kad je to bio uvjet za preživjeti... Možda će se svi aveti prošlosti dignuti protiv tebe, a da bi se u konačnici čahura rasprsnula...

"`ko zna ( ah, ni`ko ništa ne zna! Krhko je znanje... )"
D. Cesarić