Dozvoli mi da ti danas pričam...
Danas je moj drugi rođendan :).
Danas imam 19 godina. Pola moga života...
Znaš, ljudi koji dožive takve tragedije, gotovo uvijek mjere vrijeme "prije" i "poslije" toga.
Davne te, 2001. godina, bila sam uvjerena da živim. Voljela sam i bila voljena. Lubila i bila ljubljena. Mazila sam i mažena bila.
U svojoj zanesenosti nisam primjetila trulež koja je nagrizala taj sjajni celofan mojih svinjarija.
I onda se dogodila ta prometna.
U sekundi, zaklopila sam oči samo na trenutak i čuo se mukli udarac, u mojoj glavi, oko mene, posvuda je udaralo. Otvorila sam oči i, kroz zasljepljujuću svjetlost koja je jurišala prema meni preko slomljene šoferšajbe, shvatila da sam slijepa na desno oko...
Izišla sam iz auta, Golfa 1, i stala na svoje noge.
Odjednom je krv počela teći po meni, zatvarala mi je pogled, ulazila je u nos, usta, posvuda po meni tekla je krv. Poslije sam shvatila da ta krv teče iz svih mogućih rana na mom licu i mojoj glavi. Nakon što su me zakrpali imala sam 60 šavova na svakom centimetru moje face. Slomljen sinus prerezao je očni živac desnog oka. Gornje zube, jedinice i jednu dvojku, sam izgubila.
Ljudi koji su pritrčali u pomoć polegli su me na vreo asfalt. Dubrovačko sunce peklo me po licu, usnama, sušilo je krv na meni i nemilice je grijalo.
Činilo se da su prošli sati do dolaska Hitne.
Bila sam neprepoznatljiva.
Komad kože umrljan krvlju.
Na operaciji sam bila 4 sata. Šivali su me, krpali, čistili komade šoferšajbe koji su slobodno šetali unutrašnjošću moje glave... Postojala je mogućnost sepse i cca 3 dana život mi je bio upitan.
S obzirom da sam, nakon 19 godina, i dalje ovdje, očito je da sam preživjela.
Imala sam 20 godina i mislila sam da sam kraljica svemira. Da sam nedodirljiva. Da sam nepobjediva.
Život mi je puknuo šamarčinu i da, otada nisam baš sva svoja ;)
Pitanje je jesam li bila i do tada pa mi to samo dođe kao opravdanje :D
Na koncu svega, ljubav mog života ispala je promašaj mog života.
Sve u što sam vjerovala rasplinulo se kao jutarnja maglica...
Moj život okrenuo se naopačke i ja kao ja više nisam postojala.
Puno sam toga izgubila u toj prometnoj.
Ne žalim za okom, niti žalim za zubima. Ne smetaju mi ožiljci, niti činjenica da svakih 5 godina idem po novo plastično oko u Varaždin. Ne smeta mi što sam izgubila "ljubav" svog života. Ne žalim za promašenim snovima.
Ono što me boli i što mi ne da disati je to što sam u toj prometnoj dobila i nešto što nisam nikada imala, a sada je prisutno u svakoj sekundi svakoga dana.
To je neprijatelj svakog života.
To je uzurpator čovjekove slobode.
To je - strah.
Izgubila sam puno i nastavila živjeti. Postigla mnoge uspjehe, učinila još više pogrešaka.
Ali, sve sa plaštem na leđima. Tom tamnom tkaninom straha od onoga što nosi sutra.
Upio mi se pod kožu. Naselio se u svaku moju poru. Zauzeo najsitnije djeliće moga nesvjesnog uma i počeo plesti svoju mrežu.
Pokorio je moj duh.
Zarobio moju dušu.
Uzeo mi je zrak iz pluća.
Da, danas je 19 godina kako sam preživjela i 19 godina podstanarstva tog nemilog stvora koji je, kako je krv istjecala iz mene, uvlačio svoje nemilosrdne prste i stezao obruč oko moga novoga "ja".
Strah, ne mržnja, je najveći neprijatelj ljubavi...
Svako jutro podsjećam se na predivnih, teških, 19 godina koje sam nezasluženo dobila.
Svako jutro podsjećam sebe na zahvalnost za sve darove koji su ostali neoštećeni. Darove kojima mogu uživati život do sve punine.
Svako jutro se podsjećam na to da sam slobodna.
U Bogu sam slobodna.
Ništa što imam ne pripada meni zbog mene, nego pripada Njemu zbog Njega.
Stvorena sam da tečem. Strah je barikada rijeci moga života.
Svaki oblak, svaku dugu, svaki odsjaj sunca koji ugledam u vodi, sve mi govori da je smisao života sloboda u ljubavi. Stvaranje u ljubavi. Gledanje u ljubavi.
Postojanje i protjecanje u ljubavi.
