Tuga pritisnula sjećanje i tjeskoba zamijenila osmiijeh gorkom crtom iznad brade...
Poput autoceste u Nevadi, prepunoj brazgotina, neravna, iskrivljena, izlizana od guma kamiona, auta, motora... Umrljana tamnim uljem nepažnji i hladnoća...
Tko si ti, ženo, dok po toj cesti brojiš kamenčiće koji se odbijaju o stakla tvojih naočala koje negda bijahu ružičaste? Koja im je boja danas?
Krvavo crveni su bljeskovi na suncu, odbijaju se zrake u naletima vjetra i prašini pijeska dok padaju po autocesti tvojih gorkih iskustava...
Jesi li ikada voljela?
Kako bi mogla znati što je to ljubav kada nikada voljena nisi ni bila?
Čitala si po knjigama, ali đabe, programirana si da budeš, ne da ljubiš. Istrenirana si za lov, ne da budeš ulovljena.
Naučena si da magnetizmom svoje ironije privlačiš cinike svih zemalja. Ujedinjene.
Što vidiš u osušenoj šikari onkraj te istrošene ceste, vidiš li išta osim svojih osjećaja koji su umrli u tim granama i suše se kao stare krpe na pustinjskom vjetru?
Hodaj, ženo, idi cestom svog života.
Ne okreći se, ženo!
Tamo gdje te pogled vuče, tamo nema ništa osim praznih grobova tvojih ljubavi. Promašenih ljubavi koje to, možda, nikada nisu ni bile. Promašenih odnosa koji nikada nisu trebali postojati.
Promašenih iskanja, uzaludnih davanja.
Prazne čahure nekih ljudi koje si jednoć željela poznavati, a danas... Danas te sram vlastite gluposti.
Danas je sram isrctao gorku autocestu tvojih usana... Usana koje su se nekada smiješile, usana koje su ljubile, usana koje su bile tople i slatke i željne...
Ljubavi!
Je li ona zaista utopija koju su izmislili homoseksualni romanopisci i čeznutljivi poete prikrivenih sklonosti?
Što su ti dali, ženo, da ne odustaješ od vlastitih fikcija?
Sjećanja na sebe u traženjima; sjećanja na sebe u snivanjima; sjećanja na sebe ogoljelu, ponićženu, odbačenu...
Sjećanja na sebe u prašini autoceste, umrlu i zapetljanu u šikarju, izranjenu dušom koja gladna i nedokazana uvijek prosi - još...
Zakopaj sjećanja!
Otrgni se valu koji te samo na trenutak nanese na obalu da odahneš pa te nemilosrdno povuče u dubinu mora tvojih sjećanja...
Nema od toga ništa, ženo...
Ili toni ili plivaj.
Nema pojasa za spašavanje, dušo.
Nema nikoga da bi ti ga dobacio, dušo...
Svi oni postoje samo u tvojim iskrivljenim sjećanjima, sjećanjima na dobro, ono dobro koje jest samo tvoja utopija.
Plivaj, dušo... Još malo pa će obala na koju ćeš doista isplivati...