Možeš li me popraviti?
Možeš li zalijepiti
krhotine rasute,
posvuda razbacane
komadiće proklete,
poput stakla
otklizala
ispod površine
ogledala?

Možeš li me pronaći,
onkraj Alisina zrcala,
među raznim licima
koja sam glumila
skrivajući smješak djeteta,
aplauza gladna,
egotripom gonjena
maskota nakaradna?

Molim te,
možeš li me sabrati
u vrećicu jednu
sve dijelove mene utkati
u tapiseriju vrijednu?
Vrijedim li i ja
il` floskule to su
kad priječimo jedni druge
potonuća užasu?

Pogledaš li ikada
u prašnjavi podrum
minulih mi dana
da nisam slučajno negdje
ispod nabacanih grana bezdana,
komadićak puzzle,
nedostajem si,
do bijesa!
Mene mi donesi!

Možeš li zalijepiti
samo nekoliko slika
one stare mene
koja smijehom krade noći,
pogledom čežnje zanesene
porobljava tuđe moći,
zatvori u tamnicu
svojih želja,
tamo onkraj ogledala
vlastitih znatiželja?

Pogledaj po svijetu,
nije li me bura
zauvijek otpuhala
pa možda sam u oku nečijem
i ja, kao staklo, završila,
možda na dnu mora,
valovima istesana
ležim sve do kraja
ovih besmislenih dana...