Ne, nisam ja umorna...

Samo mi odgovara tama ispod koje sklupčana ležim, intuicije pokvarenih mehanizama, zahrđalih kotačića, bez iole goriva u predosjećaju smradova...

Nisam ja umorna...

Samo se skrivam ispod kamenja emocija koje mi rumenilom obraze oboja; rumenilom srama, rumenilom poraza, rumenilom bijesa...

Bježim od sebe u noći bez zvijezda, bježim glavom bez obzira od ljudi i slova, osmijeha bez istine, zagrljaja bez žara, daha bez života...

Okrećem glavu prema Ozu svojih utopija, priznajem nezrelost i neuhvatljivu Petar panovsku sjenu koja u meni kuha u kotlu neprihvatljivih manira - istina, znoja, suza i kapi krvi...

Ne, nisam ja umorna...

Samo spuštam pogled, upirem očima u vrhove vlastitih stopala poprskanih bljuvotinom tvojih laži, tvojih slova krasopisa umjetna, tvojih strahova - mojih zabluda...

Nisam ja umorna, uopće...

Samo sam zgađena slabošću vlastite duše, nemoćne da prepozna predatore, zvijeri koje mirišu na krv - moju krv! - čiji okus mi nepoznat stoji i dan danas, nakon svjetlosnih godina postojanja - ti ga poznaješ do u tančine, a ja sama sebi stranac...

Idi!

Bježi!

Ne gledam te u oči, ne gledam ni sebe, ne zbog straha, ne zbog tuge! 

Dišem u ponjave mokre od znoja dok snagu skupljam, dok skupljam krhotine vlastita srca i objašnjavam naivcu da odsada kuca samo za - sebe...

Odlazi dok se nisam skupila, dok nisam sve komadiće ponosom zalijepila, dok nisam pogled podigla... U oku mome krije se čista - savjest... 

Reže li ona oštrije od noža?