Nahrupili oblaci prepuni gnjeva, spustiše se nad žiće koje svojim svjetlom na počinak ode, raširiše krila i dahnuše ponad smiraja...

Poput zmaja koji vatru riga...poput orkanske bure koja refurima satire more, zapovijeda valovima i obitava u pjeni...poput nemilosrdna krvnika što uživa u moći kojom giljotinom ravna...

Nagomilao se bijes, izvire iz svojih pora, ključa, vrije, prelijeva se preko rubova osjetilnih završetaka nutrine i prekriva kožu kao sadistički ljubavnik svoje podatnu djevicu...Oslobodio se, iz lanaca stoljeća, eona, otrgnut, izbezumljen širinom svojega puta, gazi, reže, lomi...

Slomi...

Mostove pali, rukoljube pljuje, zagrljaje ledi, ljubavi se u lice ceri... Nema više cijenu koju kao otkupninu za svoju šutnju prima... Ne šuti se više u tišinama očaja, kurtoazije, licemjernog odgoja i... Odraslosti?

Nahrupio bijes, u izdaji rođen, pod zemlju skriven, iz praha obnovljen... Preko svih lažnih sjaja, satire do slobode samoće...