Stravično je ne poznavati te...

Hodati kraj tvoga lika

Ne osjećati miris tijela

Okus usana davno zaboravljen

Oči stranca

Kamen - stijena

Čovjek bez oblika

Ljudskosti lišen

Strah me pogleda tvojega

U njemu su sante leda

Stalaktiti vječnosti

Eoni ledenih doba

U njemu nema mene

Iza zaleđena kipa

Tvojih ideala

Izgubljenih nadanja

Straši me blizina tvoga tijela

Kad kraj mene prođeš

K`o da me i nema

Okrzneš me cinizmom

Naučenih obrana

Porežeš me njime

Dublje neg` mačetom

Naoštrenih napada

Ne poznajem tvoju sjenu

Dok preko mojeg tijela klizi

Ne osjećam ti dah

K`o da iz ogledala me lizne

Plamičak ironije tvoje

Posramljena klečim

Ispred straha - vladara

Osmjeom ponižena

U kutovima učiju mi

Proletiš kao varka

Iluzija nekih davnih

Prokockanih snova

U ruletu promašenih ideala

Prst ti čvrsto na obaraču stoji

Uz čelo moje

Prislonjen

Bojim se prstiju tvojih

Što tako nonšalantno vise

A meni stisak oko vrata

Čelikom okovan

Gušim se u tvojoj zimi

Ne postojim u pustinji

Nepostojanja tvojih

Nema me

Užasnuta!

Prestravljena!

Jesam li ikada i bila?

Dodirujem lice svoje

Prstima preko tijela klizim

Uvjeravam se da živim

Iako za tebe odavno već mrtva

Grobljem uspomena koje nemamo koračam

Pokopana!

Zaboravljena!

Dah grabim

Za njega se borim

Život iskam

Za njeg` molim

Sa sprovoda svoga bježim

Daleko od tebe - stranca...