Dugo sam se jutros promatrala u zrcalu...

Tražila sam bljesak povjerenja, odsjaj iščekivanja, dašak svježine iza pogleda...

Tražila sam trag bezazlene radosti, djetinjeg osmijeha, valova uzbuđenja u dodiru zore...

Tražila sam trenutak u kojemu sam nestala u gruboj crti posred čela, pokušala sebi reći:

"Lijepa moja...", usprkos svim ožiljcima, pečatima stradanja, patetike, vatre, krvi i suza...

Pokušala sam sebe gledati i pronaći ljepotu koja nije minula, samo se skrila iza prohujalih ratova, bitki i okršaja; skrila se iza okrvavljenih dlanova, iza lica umrljana suzama; iza bijesom ispunjenih riječi, sakrila se od svijeta...

Gledala sam dugo u to lice koje me vara svakoga dana; lice koje vara sve vas iznova i iznova, od zore do zore, opetovanog, iskrivljenog osmijeha iza kojega se krije samo strah...

Prelazila prstima po obrvama s kojima sam se oprostila, gledala plastiku i keramiku koji nikada nisu bili dio "originalne postave", razmicala kosu i jabučicama hladnim milovala glatka, ćelava mjesta dok se panika sve više širila, poput plimnog vala i prijetils da će me preplaviti, a ja ću konačno, suočena s istinom, ustati i - biti...

Tražila sam ljepotu u floskulama i frazama, kopala da ju pronađem tamo gdje je nekada bila, tražila sam onkraj zrcala, ali nisam našla ništa osim crna ništavila fotografija iz albuma... Neke mene koje se i ne sjećam... Samo jedna od mnogih uloga...

Tražila sam u tom zrcalu komplimente kojima vjerujem jer moram vjerovati, moram, da bih disala, da bih postojala, istovremeno znajući da su sve te riječi samo bijeg slučajnih prolaznika, posjetitelja mojih minuta...

Tražila sam ovo dijete bez prošlosti, ovu djevojku bez budućnosti...

Suzama sam napravila zid, debeo zid od stakla; kroza zid ne dopirem ni ja do nje, a ni ona do mene...