Pitanje je glasilo:

"Po čemu ćete pamtiti 2020. godinu?"

Odgovorih naglo, bez razmišljanja, bez vaganja i bez kalkulacija:

"Po - samoći..."

Da iole sebi protumačim instinktivan odgovor, sjedim sama na obali svojih snova, gledam suton i osluškujem melodiju vjetra koji me miluje svojim strujanjima kako nitko nikada nije.

Dodiruje mi dušu... 

Ono za što su me uvjerili da je "demode". Ono što nije na cijeni.  Ono što je omča oko vrata. 

Meni.

Govorila je moja duša mnogima. Pričala je vedre priče, plakala je i jecajima željela kriknuti tuđe ime, tuđe ruke dozvati, nježno krilo žena, muškaraca, djece... Vrisak njezin stopio se, na koncu, sa valovima slane vode i - raspršena u kapljice - konačno je ima posvuda. Sjedim i gledam... Gledam kako usamljenost na koncu pobjedi svoju samoću, dijete željno igre, vriske, cike; dijete željno daha na obrazu, daha pripadanja - na kraju, poput djevojčice iz Andersenove bajke, razlije se u milijunima svjetlosnih kapi - i ima je svugdje.

"Ti si moja!" - šapnuo je samo sjeverac...

Samoća je ime mojih godina. Ne samo ove koja izmiče. Ne samo prošle koja je već zaboravljena. Ne ni svih 40 koje su protutnjale k`o da nisu moje. Jer, i nisu. U samoći ne posjeduješ niti sebe, niti vrijeme, niti mjesta. 

Samo - dušu.

Duša htjede toliko toga. Udahnuta u mene, a ja neka kilava gospodarica podarih joj samo kilave izbore. Izbore sa komadima stakla u očima.

Samoća kao pokora i blagoslov. Uronjena u sebe, u očaju trgala sam dušu na komadiće, da nestane, da mine bol, da utihnu krici. Ona se uvijek zakrpala sama. Vedra, potunog oprosta, upravo kao nevino dijete. 

Glupo dijete, odrasti. Nije ti fora biti. Sada je važno posjedovati. Ti samo čući u svojoj samoći. I šuti. Ne traži ništa. Nema nikoga. Čekaj...

Osluškuj...

Refuri ime tvoje zovu!

Oni te vide!

Oni te poznaju...

( foto by: Dado Nekić s Fortice 😎 )