Samo ti šuti...

Tvoja je tišina 

glasnija od bubnja

domorodačkih plemena 

među kapima vlage

slijepljenima na lišću prašumskom...

Samo ti šuti...

Tvoj muk probija

zvučni zid moje nutrine

jače od oronulih MiG-ova 

ove naše zemlje...

Samo ti šuti...

U tvojoj tišini 

ja čujem prazninu

svih riječi,

svih snova,

lepet krila

svih leptira...

Samo ti šuti...

Nečujno poput daha

u zagrljaju strasti...

Dođe 

pa mine...

Izgori u muku

tišine...

Šutiš li iz ega

ili od očaja,

ja nemam pojma.

Ali...

samo ti šuti...

Jer tvoja je šutnja 

smrt mojim leptirima,

suton života 

njihovim krilima

kojima mahase

u mojim sekundama...

Samo ti šuti 

i ne progovaraj riječi 

jer riječi su treptaj,

žar,

nada...

Moje su uši gladne tišine 

jer ona samo to nosi...

Muk.

Mir.

San.

Samo ti šuti 

i grij moje jučer 

riječima prošlim 

koje tišina proguta...

A ti - šuti...