Danas je čaša krivnje preko svoga ruba prelila onu zadnju, onu najtežu i najlakšu kap viška...

I ja pišem dok mi se iz prstiju slijevaju bujice nečega što nekoć bijaše tuga...

Danas je bio veterinar cijepiti psa. Istog onog psa za kojeg si mi kleo Boga jer sam našem sinu htjela nadoknaditi tugu zbog gubitka prethodnog. Istog onog psa kojeg sam sama vukla veterinaru jer nisi s time htio imati veze. Danas je taj pas doživio šk pri cijepljenju. Okrivio si me da sam ga krivo držala. Okrivio si me da sam luda jer uopće cijepim psa. Vikao si pred sinom koji je plakao. Onda je i tvoja mama došla pa ste oboje zaključili da je krivo cjepivo. Da je kriv veterinar. Da sam kriva ja. Prepala sam se gledajući krivnju u očima svoga sina. On je također zadojen krivnjom.

Pas je bio u redu. Veterinar se vratio, a ti, umjesto da i njemu kažeš sve svoje optužbe, smijao si se i govorio da psu nije ništa. Gledala sam u tebe i nisam vjeravala u to što čujem. Ja sam ispala paranoična jer sam ga zvala.

Sjeti se mojih "krivnji" kada sam rodila pa nisam znala: držati dijete, kupati dijete, hraniti dijete...

Kada sam htjela otići u zoološki vrt pa si mi psovao već spomenutog Boga i proglašavao me ludom jer "se spremala kiša" i ona 2 oblaka na nebu su se "priejteći cerila", a ja sam plakala u autu kojim si nas dovezao samo do mjesta gdje tebi ti odgovara.

Na more si nas odvezao jedanput, a nisi htio doći po nas. I vipe nas nikada nisi htio ni odvesti. Taj put se nisam trebala vratiti.

A jesam.

Sjeti se mojih "krivnji" kada ti je otac učinio samoubojstvo. Ja sam bila kriva.

Kada je tvoja majka dobila karcinom dojke. I tu sam bila kriva.

Kada je sin dobio uši.

Ja sam ih, valjda, proizvela.

Istovremeno, nisam bila sposobna niti biti majka niti supruga, a kamoli ljudsko biće.

"Ta tko bi me uopće ovakvu i htio?"

Kada se sin pokakao u pelene, a ja pričala na telefon, urlao si skidajući mi svetinje s neba. Kada sam se htjela zaposliti, proglasio si me nezahvalnom luđakinjom. Kada sam otišla psihijatrici da mi kaže jesam li luda i kada sam dobila potvrdu da nisam, izrugivao si se s njenim riječima govoreći da "smo mi obje lude".

Sjeti se, radila sam po 12h dnevno, dolazila k tebi doma, ti si ležao. Ležao s daljinskim u ruci dok je majka za tebe radila. I danas, kada ja , bolesna radim 2 posla, i dalje ležiš. 

Preispitivala sam svoju "nezahvalnost", svoju "oštećenost", svoje - "ludilo". Preispitivala sam svoja uvjerenja, svoj moral dok si se ti izrugivao sa žrtvama bilo kakvih nepogoda. 

To si ti - rugaš se sa svime i svakim.

Gledam te u oči i u njima vidim jad. Jad, da. Ali, onu vrstu koja je mene pojela.

Svi su govorili da moram čuvati obitelj. Obitelj je svetinja. Obitelj je temelj.

Da, obitelj je temelj.

Ali, ti i ja nikada nismo bili obitelj.

Sin i ja smo jedan na jedan već dugi niz godina. Zapravo, on se srami biti pred tobom dijete. Tvoje dijete. 

On pamti moje suze. On pamti tvoje riječi.

On zna da sam sama prolazila sve muke i težine, bolest, trudnoću, posao dok si ti ležao i sa svojom majkom govorio koliko sam luda i nerealna.

Bio si jak dok si me mogao ucjenjivati za komad kruha. Kada ti je sex bio platežno sredstvo kojim si me tjerao uza zid. Kada mi je baka ležala bolesna, a ti mi psovao mater i oca i nisam mogla otići k njoj. Jer nisi htio odvesti. 

U mom autu.

U autu za koji si me uvjerio da nisam sposobna voziti.

Ti, ti koji se bojiš vlastite sjene...

A ja sam ti to dozvolila...

Ništa nikada nije bilo dovoljno dobro. 

Toliko sam puta odlazila, gadim se samoj sebi koliki je broj mojih odlazaka. Bojala sam se. Bojala se krivih odluka. Odluka koje će utjecati na dijete. Bojala sam se njegovih trauma. Bojala sam se da ćeš kao Pilat oprati ruke i reći:
"Rekao sam ti. Ti si kriva!"

Bila sam mlada cura, 24 godine, kad sam došla u tvoju kuću. Nedjeljama sam kuhala ručak za tebe i tvoju obitelj, a ti si gledao porniće u sobi. To ti je bilo draže i lakše od bilo kakvog tjelesnog kontakta.

Trčao si svojoj majci, nakon svake svađe trčao si k njoj. Mislila sam da će biti drugačije kada se odvojimo, kada rodim, kada vidiš što ti mogu pružiti.

Postalo je još gore...

Zabranio si mi raditi, čak si se izrugivao samnom govoreći da me nitko neće zaposliti. Iala sam 32 godine, govorio si mi da sam prestara, da sam baba, da sam neprivlačna, da sam kao "mužača". Nisam imala potrebne atribute za tebe i to si mi stalno jasno davao do znanja. Bilo mi je nelagodno skinuti se pred tobom. Osjećala sam posprdan osmijeh i cinizam u tvojim očima.

Nije se moglo razgovarati, uvijek si sve izokretao, sebe praveći žrtvom. Jer, ja sam "divlja i vičem", a ti si miran i tih.

Pasivno - agresivan sadist.

I znam, nećeš se zaustaviti dok mi ne popiješ zadnju kap krvi. Ti si žedan. A ja, ja ti više neću biti izvor... 
Tražila sam u tvojim očima toplinu, ranjeno dijete, Boga... Tražila sam nježnost, prijateljstvo, ohrabrenje...

Rekao si mi da sam kriva za bolest, da sam previše ljetovala, da sam premalo pazila, da sam kriva i kriva jer sam glupa... Jer, "tko ide na sunce u 7.mjesecu??"
"Zašto si dala doktorici da ti daje terapiju? Ja to nikad ne bih uzeo! Ti si glupa."
"Tko ti je kriv što si uganula gležanj? Ja sam ti rekao da ne ideš u šetnju!" 
"Uzmi auto, ali ako ti se nešto desi, nemoj mene zvati. Ja ti neću pomoći!"

Kriva, kriva, kriva...

Znaš li koliko sam noći proplakala, tresla se kao šiba, do zraka nisam mogla doći, a tvoj libido bi baš u tim trenucima bio najjači... Znaš li koliko mi se gadi pomisao da sam sebe prodala za tebe? Koliko se prezirem jer sam dozvolila da me kukavica satre? Jer sam preživjela tsunamije, a pustila lahor da me otpuhne? Jer sam kroz život išla uzdignute glave, a ti si me natjerao da puzim?
Ti, koji ni vlastito ime ne znaš pravilno napisati.
Ti, koji mrziš moj vokabular, moje teme, moju osjećajnost, moj bonton. 
Mrziš sve što ja predstavljam...

A opet, nikada nisi htio rastavu.

Bojala sam se biti na mobitelu, na laptopu, čitati knjige, uvijek si prigovarao. Ako sam digla rolete, ako sam spustila rolete, ako sam oprala pod, eeej, prije par mjeseci, koji užas si napravio zbog opranog poda i mirisa sredstva za čišćenje, slušala sam cijeli dan tvoje iživljavanje... Jer, ti kad kreneš govoriti, ti se ne zaustavljaš dok god ne izazoveš reakciju. Ti uživaš u mojim ispadima bijesa. Ispadi nemoći. I kada se dogode, tada ti trljaš ruke. Nije te briga ni za koga. Bojim se svakog šuma. Prepoznajem ti korake po stepenicama. Kada šutim i ignoriram tvoje provokacije, gledaš me ispod oka i ne odustaješ dok ne odreagiram. Koja je to igra?

Bojala sam se zamoliti da odem na misu, da me odvezeš. Psovao si mi Boga, smijao mi se u lice jer "s babama hodam na mašu", djetetu sugerirao sve kontra onoga čemu ga učim po pitanju vjere i Boga. Na sami spomen Crkve i Boga, ti bi se povampirio. Izrugivao si se sa svetinjama, taj tvoj cerek hijene ne mogu zaboraviti nikada. A pred drugima si bio "miran i tih".

Koliko si mi puta rekao da sam luda jer sina vodim na bazen ili u kino?
"Pih, što manje zna, to će manje tražiti!"
"Kaj mu fali doma na vrtu s kokošima."

Sramotiš ga kad god dođe netko od tvoje rodbine; sprdaš se na račun njegova oblačenja, non stop se dereš na njega pred drugima. Njega srce boli. Kada plačem zbog nejgove boli, on kaže:
"Mama, nisi ti kriva. Imam ja još jednog roditelja."

On te treba. Trebao te. Sada je već pomalo kasno. Ti se utapaš u svojim crnjacima i mržnjama. Jedina osoba koju imaš je tvoja majka. S njom jedinom postaješ čovjek. Ili, nešto slično tome.

Da, bila sam ljubomorna na taj odnos. U njemu nema mjesta ni za koga. Kad sam pokušala biti dio njega, shvatila sam da je to nemoguće. Željela sam vam pripadati. Željela sam biti "vaša".
Nesigurnosti su me okovale. Zato sam tu gdje jesam i takva kakva jesam.

Pišem ovo jer se čaša prelila.

Slova su se prelila.

Sve je počelo teći, kao rijeka koja se ulijeva u more... 

Gdje će završiti bujica, nemam pojma. Ja imam volje i imam snage, samo je pitanje hrabrosti i mogućnosti... Tu sam slaba... I ti znaš da sam tu slaba...

Naslađuj se dušo, naslađuj s jednom "luđakinjom". Možda opravda taj nezasluženo dobiveni naslov... Samo znaj, "Netko to gore vidi sve"...