U lokvi jada vlastita
Raznesenog, istrganog tkiva
I koprcati se prestala
Bez osjećaja da je živa
Batali, brate, ove strofe
U njima ni daha nema
Sve što nude čemer je i tuga
Groblje snova posađenih krizantema
Raspalo se biće
Iz svake pore curi krv
Jel` ikad ikom bila žena, kurva
Il` uvijek samo mizerije crv
Ne čitaj i ne piši,
Šuti, brate, pogledaj u kosti
Iz svake krhotine vire krici
U izmrcvarenom tijelu zabodene osti
Stoljećima kleči, prosi, moli
Kaplju vjere, zrnce vatre
Ugrijati studen prste
Sred tišine sebe prostrte
Lokvom sebe zemlju suhu natapa
Izdanci mladica životom njezinim se kunu
Pamte suze i tu gorku krv
U plimi zaborava da ne istrunu
Slomilo se pola vijeka
Zidovi su pali k`o u šašu prut
Razbio se oklop i maska skliznu
Sva koreografija i lik taj krut
Stropoštalo se biće
Na koljenima sebe skuplja
Iz ruku mu krhotine bježe
Ona najjeftinija i - najskuplja
U prašinu i u prah
Mirisom krvi obojane
Kleči, cvili, Boga moli
Tišinom riječi nepostojane
U grudima crna rupa
Vakuum prošlih obećanja

Krater proživljenih noćnih mora
Znojem probuđenih, stvarnih sranja
Pusti, prika, riječi ove
U njima se cerek ne prikriva
Svaka sablast smijeh svoj nosi
I sa mrtva i sa - živa
Sve su cigle jedne duše pale
Zidovi sa zemljom postadoše jedno
Upio se beton daha u crnilo sivog praha
Oboje postade prilično - bezvrijedno
Možda boju omiriše vuk
Il` kakva zanesena zvjerka
Bilo što da ruševini priđe

Kad ni traga nema od - čovjeka...