Jesam li ti rekla koliko sam života u jedan trenutak s tobom ugurala? Koliko me opijaš svojim mirisom i u jednom času predamnom prohuje svi vlakovi koje sam propustila? Koliko u dodiru tvoje ruke život struji i, nisu floskule, od tog dodira ja nestajem, a ti postaješ?

Jesam li ti rekla da bih vršcima svojih prstiju milovala tvoju kralježnicu brojeći kralježak po kralježak i putovala njome kao Transsibirskom željeznicom, gdje nema početka, ni kraja? Koliko puta pod nogama je našim, a koliko smo cipela pospremili u ormare? Koliko u sebe upijam svaku tvoju grimasu da ostane uspomena na trenutak u kojemu smo sinkronizirano disali?

Jesam li ti rekla da mi srce poskakuje dok grli tvoje i da osmijeh na mom licu nije tek vješta maska nelagode, ne, lice mi se zaboravilo smijati dok nisi naišao ti... Sa svojim smiješkom, dušom sestrom... Da sam zaboravila nježnost dati, nježnost primiti, nježnost biti? Da sam u kutiju zaključala jednu ženu, onu koja, neprilagođena, non stop nešto mijenja i svojim snovima samo sebe jede, nju sam pospremila da ne smeta, meni, svijetu... Znaš li da si tu ženu sad pustio i moraš znati da je ona tvoja odgovornost.

Ja se s njom neću više bakćati!

Teška je, nerazumna, tvrdoglava i nagla... Karakter joj je tvrda zemlja... Ona sama prosta, bahata...

Ali, reći ću ti, možda se isplati poznavati ju...