Gdje si izgubila sebe? Na kojim stanicama ostavljala dijelove duše da ih žicari troše k'o sitnu paru za mali konjak i par cigareta? Kojim marginalcima dragovoljno poklanjala komadiće svoga bića u zamjenu za osmijeh, stisak ruke, potvrdu da postojiš? Djevojčice moja, zašto si baš morala poštivati pravila i udovoljiti regulama koje su ti određene već u trenutku rođenja?

Što ti, mila, danas imaš od toga?

Ni sebe nemaš, a ni itko drugi te nema.

Bježala si od uskličnika moranja, a ipak, pognute glave ispunjavala sve zareze i sve dvotočke. Sve do zadnje interpunkcije knjige pravila. Za koga, dušo?

Ni pijedestal u svojim snovima nemaš, ni bistu nisi samoj sebi isklesala u mramoru.

A ni u pijesku...

Koji je to trenutak kada si pala sa žice u bezdan koji je usisao sve tvoje čežnje i ti si se prodala za aplauz pokojnika koji više nemaju monopol nad uvjetima tvoje bivstvovanja? Je li vrijedilo, mila?

Nije... Ni sve utopije ni sva vjerovanja ni sve diplome nisu te dovele do trona vlastite vrijednosti. Što si više presjedanja odradila, što više vlakova odvozila, sve si manja u vlastitim očima... Na svim tim stanicama sebe si samu potrošila... Kao ocvala prostitutka što dušu u bescjenje daje...A sve pod krinkom svetice.

Lagala si, mila. Lažeš i sada.

Koliko ćeš aplauza dobiti dok prosipaš istinu, a sve pod krinkom laži?

Narod plješće umjetnosti.

Koliko je umjetnosti u tvojoj istini?