A što ako...
Što ako je sve što su nas učili laž? Sve u što vjerujemo samo napisane fraze nečijih prejudiciranih strahova? Nečije teze komponirane u tamnim noćima ispunjenima napadajima panike?
A što ako...
Svaki korak vlastitih života, brižljivo uređenih i pomno isplaniranih života, zapravo je korak u krug jedne samice vlastitih strahova?
Što ako sve ovo, zapravo, ne postoji u vječnosti?
Grebem po površini, kopam rupe u zidovima, iskapam tunele malenom, plastičnom, čajnom žličicom bunta. Neću!
Jednostavno, neću! Neću hodati utabanim stazama regula i normi koje znaju kada točno moram pokrenuti svoj biološki sat, a kada ga usporiti.
Neću gledati kako mi dani sipe k'o pijesak niz prste znojne od tuđih vlažnih kurtoaznih dodira.
Neću se praviti da je život rijeka, a ja na splavi samo turist.
A što ako...
Što ako je sve što su nas naručile generacije predaka i ta povijest, povijest koja nikada ne može biti objektivna, samo zaklon od bjesomučnog straha?
Riječi ispisane parolom: "Bježi!"
Pobjegni od neizvjesnosti zelenih obala. Drži se ulara i ne skreći pogled. Ne ispituj, ne istražuj, ne - želi.
A što ako je sve samo jedna velika, šarena laž?
Svaka "istina" u koju se zaklinjemo, svaka "činjenica" za koju gine svaki atom našeg bića, samo subjektivan dojam nečije anksioznosti?
A što ako smo samo robovi straha naših predaka i sve ovo što jesmo nije ništa drugo doli - laž u koju su željeli vjerovati pod šiframa sigurnosti?
Što ako sve te celofanom umotane godine kriju samo gorčinu zamjeranja i sram od vlastita kukavičluka?
Ne, neću... Neću taman crkla...
Taman se razbila o kamen i nestala u kapljicama soli...
