Negdje...

U dubini sebe ćutim buku... Ćutim nemir... Ćutim strašnu sjenu praznine kao avet obmane...

Gušim se u nedostatku zraka, pritišću me mlitava tjelesa marioneta čije konce povlači ruka ega, taštine i ponosa...

Laž je...

Surova je obmana ovaj vrisak koji se izgubio u kakofoniji raznoraznih dur-ova i mol-ova, povrataka na bis sladunjavih aplauza... Glava mi puca od studeni, iglicama inja treperi moj glas u buci i ne čuje se ni ton...

Negdje...

Iza svoje sjene ćutim poziv... Ćutim zov... Ćutim  miris lišća koje prekriva ( ili - prikriva) ono moje, samo moje... Nepoznatog sam oblika, nemam lice, nemam obrise, nemam suza...

Nemam više ništa i, shodno tome, ne gubim ništa. 

Vratiti ću se...

Ili - neću