A što ako...

Što ako je sve što su nas učili laž? Sve u što vjerujemo samo napisane fraze nečijih prejudiciranih strahova? Nečije teze komponirane u tamnim noćima ispunjenima napadajima panike?

A što ako...

Svaki korak vlastitih života, brižljivo uređenih i pomno isplaniranih života, zapravo je korak u krug jedne samice vlastitih strahova?

Što ako sve ovo, zapravo, ne postoji u vječnosti?

Grebem po površini, kopam rupe u zidovima, iskapam tunele malenom, plastičnom, čajnom žličicom bunta. Neću!

Jednostavno, neću! Neću hodati utabanim stazama regula i normi koje znaju kada točno moram pokrenuti svoj biološki sat, a kada ga usporiti.

Neću gledati kako mi dani sipe k'o pijesak niz prste znojne od tuđih vlažnih kurtoaznih dodira. 

Neću se praviti da je život rijeka, a ja na splavi samo turist. 

A što ako...

Što ako je sve što su nas naručile generacije predaka i ta povijest, povijest koja nikada ne može biti objektivna, samo zaklon od bjesomučnog straha?

Riječi ispisane parolom: "Bježi!"

Pobjegni od neizvjesnosti zelenih obala. Drži se ulara i ne skreći pogled. Ne ispituj, ne istražuj, ne - želi.

A što ako je sve samo jedna velika, šarena laž?

Svaka "istina" u koju se zaklinjemo, svaka "činjenica" za koju gine svaki atom našeg bića, samo subjektivan dojam nečije anksioznosti?

A što ako smo samo robovi straha naših predaka i sve ovo što jesmo nije ništa drugo doli - laž u koju su željeli vjerovati pod šiframa sigurnosti?

Što ako sve te celofanom umotane godine kriju samo gorčinu zamjeranja i sram od vlastita kukavičluka?

Ne, neću... Neću taman crkla...

Taman se razbila o kamen i nestala u kapljicama soli...