Princeza je otkantala vrtić... :(

Odustali smo jer...nije nam bila sila forsati ju i gledati kako svakim danom sve više tone...
Promjena u njenom ponašanju bila je rapidna.
Prva 2 tjedna je s oduševljenjem išla u vrtić.
Nakon ta 2 tjedna počela je tuga...i okej, bila sam spremna na to, ali...uvijek to ali...da su to bile histerične scene i urlanja možda, samo možda bi mi bilo lakše..
Ovako, 3 naredna tjedna sam ju vodila u vrtić, a ona se mijenjala iz jednog otvorenog i veselog djeteta u potišteno, zužno i nesretno dijete...

Pretjerujem, ha?

Jesam li ja emotivna, neobjektivna i popustljiva majka kako se izrazila pedagogica?

Nije li "posao" majke da prepozna kada djetetova faza separacijskog straha iz normalne prelazi u patološku?
Je li okej da 3-godišnje dijete sate provodi sjedeći, gledajući u pod i prebirući po prstićima?

I kad mi pedagogica kaže da se meni na faci vidi da sam ja jedna od onih majki koje će danas-sutra za sve probleme u školi okriviti učitelje, a ne svoje dijete...kad neki učitelj ne prepozna nesumnjivi talent moje Princeze, budućeg V. van Gogha ili Mozarta ili Tesle momentalno ću od Ministarstva prosvjete tražiti otkaz dotičnog prosvjetnog djelatnika...

I da, još mi reče, da ćemo imati veeeelikih problema s Princezom, u budućnosti, jer joj danas nismo u stanju postaviti granice...

Kad je, odn. koje je godine taj vrtić postao totalni "must"???
Jesu li prijašnje generacije zakinute za socijalne odnose jer njihova djeca nikada nisu išla u vrtić?
U Zagrebu je normalno da većina djece ide u vrtić...ali u ostatku Hrvatske, posebice u manjim gradovima, kao što je moj rodni Senj ili u ruralnim naseljima, to nije tako.
Je li ostatak Hrvatske "nazadniji" od Zagreba?
Hoće li takva mjesta i gradovi iznjedriti društveno asocijalne i problematične individue?

Kaže jedna poznanica:
"Ako od djeteta od 3 godine očekujemo samostalnost, što očekujemo kad navrši 5? Da pronađe posao i odseli?
Makaršta!!!"

Upisala sam ju prvenstveno radi društva njenih vršnjaka, ali, budimo realni, do negdje 5. godine nema neke posebne interakcije među njima. Više funkcioniraju kao majmunjak.
Svak brije svoj film.
Ono što uče u vrtiću moja Princeza već zna od doma - crtanje, rezuckanje, ljepljenje, pjevanje bla, bla, bla...

Što je prioritet?
Da djete te dobi bude uz majku ( ukoliko ima mogućnost ) ili  da bude u kolektivu?

Je li majka dovoljno sposobna da socijalizira vlastito čedo vodeći ga na priredbe, u igraonice, na rođendane, u park?
Je li obitelj naspram vrtića postala totalno nesposobna za odgojiti funkcionalnog pojedinca?
Bake, djedovi, tetke, stričevi, bratići i sestrične - svi su oni "out" jer nisu "školovani" da odgajaju djecu?

Mislim, stvarno, makaršta!!!

Tko piše povijest?

Tko je svoju objektivnost u stanju preptostaviti svojoj subjektivnosti?

Tko su povjesničari?

Individue koje su u stanju donijeti istinu u svoj njezinoj cjelovitosti baziranu na realnim činjenicama toga vremena?

Činjenicama koje su zapisali ljudi...subjektivni pojedinci...

Na čemu se temelji povijest?

Na viđenju ljudi, na zapisima tih ljudi, na njihovom intimnom doživljavanju određenih situacija.

Što je istina?

Pročitah nedavno 2 knjige o obitelji Borgia. To su sve skupa 3 knjige jer sam prvu pročitala u djevojačkoj dobi.

Obje gore navedene knjige napisale su povjesničarke.

I obje su pisale, dakle, o istoj temi.

Ono što je mene totalno zbunilo jest to da njih dvije kao da su pisale o dvije različite obitelji.

Njihov pogled na, npr. Sanchu od Aragona je toliko različit da ne možeš da se ne zapitaš, tko je tu lud???
Ne radi se o nijansama; prema jednoj dotična je svetica, a prema drugoj najgora razvratnica tog doba?!?!

Također, kada se radi o Lukreciji Borgia, prva tvrdi da je ista bila zmija u anđeoskoj pojavi, iznimno pametna, toliko intelektualno jaka da je i sam njen otac, Papa Borgia, tražio njene savjete u vezi svjetovnih stvari, hladna i proračunata, a ova druga povjesničarka prezentira Lukreciju kao nevinu, naivnu, dobrohotnu, u nekim situacijama pomalo glupastu i neiskvarenu djevu, žrtvu okolnosti kojima su je izvrgli njen brat i otac.

To je samo primjer...ima i puno knjiga o Templarima koje su u potpunoj kontradikciji jedne s drugima, ali neću sada i o tome jer nije u tome bit.

Bit je u subjektivnosti povjesničara koji pišu povjesne romane.

Što je istina???

To je ono što mene zanima.

Što su temelji naše povjesti?

Zar ono što netko napiše?

Kako su onda te povjesne činjenice toliko različite?

Uzmimo i primjer Napoleona, Leonarda da Vincija, Vincenta van Gogha...svih ljudi koji su na neki način ostavili svoj pečat u povijesti čovječanstva...ostavili svoj trag....

I netko danas, 500-600 godina nakon nečije smrti ide napisati roman o tom pojedincu. Prikupi sve činjenice i napiše 500 stranica. Obradi njegovu osobnost, izgled, intimne pojedinosti. 

Dođe netko drugi i napiše knjigu o istoj osobi, ali u njegovim očima ta osoba je potpuno drugačija od one opisane u knjizi prvog autora.

Na čemu se onda temelji naša povjest?

Na subjektivnim mišljenjima ljudi koji se baziraju na činjenicama toga doba koje se ispostave kao fiktivne i subjektivne jer su ih također pisali ljudi tog vremena i opet na svom subjektivnom viđenju stvari.

Zar to nije smiješno???
U potrazi za istinom dolazimo do 2, 3 potpuno suprotne istine.

Opet bazirane na viđenjima ljudi.

Ono što je za jednoga od njih neupitna istina, za drugoga je očita laž.

Čak i kada se radi o boji kose?!

Baš sam se eto, razočarala...

Nema činjenica...nema isključivosti...sve je onakvo kako mi to doživljavamo...

Velkom san!!!

Sunčeko nam je stiglo!!!

Snijeg se otopio, trava se zazelenjela, lokve po vrtu polaku hlape i sve je nekako...žarko žuto? 
Osim u mom stanu gdje je prekrasno sunce koje je prodrlo kroz prozore upitne čistoće obasjalo svaku fleku...svaku mrlju na podu...čestice prašine lete posvuda, od ćoška do ćoška, kao one ljetne mušice dok se vozim na bajku pa mi ulijeću u oči, nos i usta...
Inače, obožavam sunčeko...i proljeće i ljeto...totalno sam "sunčeko-tip"!

Gacam po mokroj zemlji i slušam onaj "šljap, šljap" dok mi se blato lijepi za tenke i više uopće ne mogu pojmiti koji je gušt u tome?
A moja Princeza mora, baš mora pogoditi svaku drugu polu-ishlapjelu lokvu, skočiti u nju tako da pola blata ostane na potplatu čizmica, a druga joj se polovica u prekrasnim, smeđim kapljicama rasporedi po hlačama sve do struka tako da "zakači" i donji dio jakne.
Pa čim stanem u lokvu da nju izvučem iz iste i osjetim kako mi voda probija prednji dio čarape dođe mi da si kosu počupam kao onomad na porodu kad sam gotovo oćelavila....

Jesam li zaboravila biti dijete?
Opušteno, veselo, neopterećeno dijete?
I koji me klinac doveo do ove uštogljenosti i nekakvih nazovi prihvatljivih i neprihvatljivih oblika ponašanja?
Zašto ja jednostavno ne mogu skočiti u tu lokvu i s guštom slušati onaj "šljap-šljap" zvuk dok gacam po mokroj travi???

Najgore je kad potisnemo one dječje radosti u sebi i zatrpamo ih govnima pod krinkom odraslosti!
Okej, odgovornost i plaćenje režija te briga i skrb oko naših potomaka...
Ali, totalno "progutati metlu"i braniti djeci sve te male izvore užitaka pod izgovorima "prehlade, upale mokraćnih kanala, upale uha, upale ovoga, onoga"?!
WTF!!!

A mi smo odrasli igrajući se u pijesku u kojem su i mačke obavljale svoju nuždu...jeli smo žbuku i zemlju, ovisi što nam je u tom trenu bilo pri ruci i nosili smo uspomenu na to "hranjenje" tjednima pod noktima...padali smo s bicikala i lomili ruke...po najvećem suncu u ljetnim mjesecima gradili smo drvene kule i skloništa za "najveće" face u ulici.
Telku smo gledali eventualno ujutro kad bi se probudili i to dok netko iz ekipe ne bi "zasjeo" na portafon ili urlao preko ulice zazivajući nas po imenu da što prije dođemo van na igru.
Tražili "zamišljene" dilere "sastrugane krede"...
Priređivali ukope ljubimaca bili oni mali zamorci ili veliki imaginarni ljubimci kao npr. dinosauri...

I da, skakali smo sa skejtova pri najvećoj brzini...bez ruku vozili poni bicikle i bmx-ove...

I skakali po lokvama...

I imali smo hepi čajldhud...

Zašto smo tokom godina to zaboravili?
Tko je ukrao djecu u nama?

Škola...društvo...okolina...faks...radno mjesto???

Biti odgovoran pojedinac i društveno prihvaćen član zajednice - znači li to nužno "metlu u dupetu"?
Znači li to da ne smijem skakati sa svojim potomkom po blatnim lokvama jer će ostali članovi zajednice, vidjevši me, zaključiti da sam "prošvikala"?!
Znači li to da se  ne smijem više sa svojim djetetom valjati po travnatoj livadi i raditi vjence od tratinčica???

Okej, ja ostajem dijete...i sa svojim djetetom iznova upoznajem svijet i  divim se svim čudesima koje je Bog stvorio, a mi ih uzimamo zdravo za gotovo...
I dugi poslije kiše...i šumu vjetra u krošnjama drveta...i huku sove...i kapima kiše koje lupkaju po krovnim prozorima...

Hvala Bogu što možemo svim osjetilima uživati u svakom čudu koje je za nas stvorio!

Pis tu ol!

Privikavanje na vrtć...uhhhh...

Odvajanje pada teže meni nego princezi...

Mislim, u trenucima kada moram biti odlučna - odlučna sam.
Ali, kada me nitko ne vidi, ne čuje i ne njuši ( mala djeca vas mogu nanjušiti, znate to? ) - onda se sva pretvorim u dileme.
Pretvorim se u znak upitnika.
?????
Da li je dobro za 3-godišnjakinju da ide u vrtić?

Ofkors da je dobro koka, uvjeravam samu sebe...Prve 3 godine, za koje stručnjaci i ini sa polja domene tvrde da su najvažnije, bili ste zajedno: otac, majka i dijete.
Sada je vrijeme da se polako krene sa socijalizacijom, druženjem s vršnjacima, postavljanjem granica, čekanjem na svoj red...vrijeme je za timski rad.
S 3 godine?!?!
Ok, poštujem i prihvaćam, ionako, kad je doma cijelo vrijeme bulji u Bambino, Baby TV, Nickelodeon, Boomerang i RTL Kockicu jer je zima i nikud ne možemo, a ja ideja nemam na bacanje. Više ne znam čime bih ju animirala, a ti crtići mi već na nos izlaze!
Crtanje, čitanje, pisanje, kuhanje, pranje...sve je to naš timski rad, ali brate mili, ona "teta" u vrtiću ima u malom prstu animaciju djece njene dobi..
Princeza iz vrtića dolazi nasmijana...vesela...prpošna...
Njoj je tamo zaista dobro.

Upisala sam je kod časnih sestara u blizini. Grupa ima samo 16-ero djece. Tete su fakat drage. 
I nekako mi se čini ona domaća atmosfera; nema prekenjavanja ni isfuravanja djece u najnovijim modnim brendovima, nije fensi-šmensi mjesto prepuno iskompleksiranih roditelja koji svoju djecu forsaju na neki prestiž. 
Ono, od malih nogu uočimo razlike među sobom prema znaku NIKE, CHAMPION, BERSHKA itd., itd.

I, prva 2 tjedna, Princeza je s oduševljenjem išla uvrtić. 
Euforija totalna.
Nakon 2 tjedna počeo je plač: 
"Mama, ja više ne idem u vrtić?"
"Zašto ljubavi?" - pitam ja.
"Zato što tebe nema tamooooooo" - i udri u plač.

Glavna časna sestra me upozorila da će se dogoditi ta faza tzv. "separacijskog straha", za 2 dana, 2 tjedna ili 2 mjeseca, ali sigurno će uslijediti ovo odbijanje odlaska u vrtić.
To se dogodi kada se dijete osjeti sigurnim u okruženju i sigurnim da ćete doći po njega i onda protestira što se  odvojilo od vas.
Djetetu je u vrtiću lijepo i uživa, ali roditeljima tjera inat jer postaje svjesno vlastite samostalnosti, odn. vlastite odvojivosti od roditelja.
Postaje svjesno da "ono" postoji i kada majke ili oca nema u blizini.
"I tada" - govori mi časna - "morate ustrajati u tome da ju vodite u vrtić unatoč njenom plaču i protestiranju."
Lako je to reći,hmmm...

Pričala mi je moja sestra da je svog malog vukla za noge ispod kreveta jer se nije dao u vrtić?!?!
Pa kaže da je ona valjda jedina majka koja svoje dijete doslovce vuče da uđe u zgradu vrtića!!!

Mi nismo u takvoj fazi, hvala Bogu ( sad da imam onog smajlića koji otire znoj sa čela ), ali uredno mi svaku večer, već 2 tjedna cvili i kuka kako ona ne želi u vrtić jer mene tamo nema.

I objašnjavam:
"Ali meni bi tamo bilo dosadno, ja moram na posao, ja te volim najviše na svijetu i ti znaš da ću ja doći po tebe?"
Onda ona kima glavicom.
Ja ju pitam je li njoj lijepo u vrtiću, ona veli da jest.
Kad ju pitam što radiš tamo, ona veli da se igra s drugom djecom.

I onda kada odcvili svoje, kad joj ja po milijunti put kažem da ju volim najviše na svijetu i da ću doći po nju, ona demonstrativno kaže:
"Onda ništa neću papati u vrtiću!" ( Negdje mora zadržati osjećaj kontrole )
Ja velim: "Ok, ništa nemoj jesti, budi gladna, jela budeš doma, kaj me briga."

I dođemo u vrtić, otrči tetama i viče: "Ja ništa neću papati, ništa!"
Tete vele da je to u redu, ako ne želi jesti, ne mora.
Onda ja dođem po nju u pol 12, iza ručka, ona trči meni u zagrljaj i viče:
"Sve sam pojela, sve!!! Bila sam jaaaaako gladna!!!"
( "I znaš, salata u vrtiću je finija nego doma. Doma je kisela." (?!?!))

It`s ok!

Moja je princeza jučer ponovo s glavom skoro strgala stol(?!)

Ima tu svoju malu, lijepu glavicu i kada pada, pada drito na nju.
Rijetko kada ima zguljena koljena i laktove; ona kao letva - kad tresne nema sagibanja i pomaganja rukama - na glavu - skok!

Tako je unatrag 2 mjeseca, baš na svoj 3.ročkas, jurila dnevnim boravkom, zaletila se prema vreći za sjedenje kao atleta - fulala vreću i zabila se obrazom na stol...
Bilo je to grozna fleka duž cijelog obraza koja je mijenjala sve dugine boje i trajala je dugo, gotovo mjesec i pol dana dok nije prošla.
Moj  zakoniti je tada, u naletu panike, gotovo otkazao rođendan, izbacio i stol i vreću na dvorište, otjerao djecu-goste dome...ali, nije učinio ništa od navedenog.
Smirila sam ga svojom vrlom taktičnošću koju posjedujem samo i isključivo u takvim situacijama.
Inače je obratno kako već i napisah, ali on se pretvara u grozomornu zvijer kada je riječ o Princezi. 
I onda, kad se i ja prestrašim kao neki mali mrav, upali mi se neki kliker u mehanizmu i shvatim na što bi to sličilo da se oboje prepustimo panici i histeriji, a 3-godišnjakinja nam se ozlijedila?!?!
Daj zamislite: 
- majka ( JA ) smrznuta od straha, kune stol, trčanje, vreću za sjedenje, kosa mi se nakostriješila na glavi, oči izbuljene...
- otac ( ON ) - copy - paste: gore navedeno
+ vrišteća 3-godišnjakinja
Tvajlajt zon...

I tako...ja upalim taj svoj kliker, prebacim na hlađenje i smirujem dijete...smirujem njega...gladim njenu glavicu...tučem "zločesti" stol i špotam "neposlušnu, vrckavu" vreću za sjedenje. Istovremeno močim ručnik kako bih joj stavila obloge, brišem joj suze, zaustavljam djecu na odlasku govoreći da je sve ok, neka si popiju  sok i pojedu smokiće, zakonitom ispod glasa naređujem da se ugasi, posvađamo se, ofkors, što rezultira njegovim demonstrtivnim odlaskom iz stana na donji kat i pušenjem pol kutije cigareta, sve u svrhu smirenja živčeka.

Ufff...i sve je u redu...nakon eksplozije ostane nam čist prostor za nastavak partija...
Naravno, Princezi nijegotovo ništa...nakon 5 min. ona bi skakala, divljala, vješala se po lusterima...samo ima fleku na obrazu...
Bilo pa prošlo.

Jučer sličan scenarij: ja u kupaoni, obavljam svoju dnevnu higijenu, otac i kćer gledaju crtiće i na TV-u i na laptopu. 
Laptop stoji na "zločestom" stolu. 
Otac i kćer leže na krevetu.
U jednom trenutku čujem "TUP" i plač.
Mokra od tuširanja odjurim u boravak da vidim kaj se dogodilo...i da, princeza je OPET lupila glavom o stol?!
Željela je prebaciti crtić na laptopu, saplela se o poplun i bubnula čelom o stol!!!
Mislim stvarnooooo...

Naravno, obloge joj ja stavljam, mažem svinjsku mast po čelendri dok moj zakoniti ovaj put ne baca stol van, nego baca laptop!!!
Laptop je kriv kaj se Princeza lupila?!

Ja mu velim: "Zlato moje, ne možeš eliminirati stvari iz našeg okruženja zato da se curka ne bi ozljedila. Bolje bi bilo da ju naučiš da PAZI i da ne brza!"

Nije se jako lupila, glavi nije ništa, stol nije ni napukao...
Ta mala, lijepa glavica kao da je meta za kvrge, fleke, udarce...

Ako za nekoliko godina ne budem imala niti komad namještaja u stanu i ako mi zidovi budu obljepljenji spužvom, znajte da sam vjerovatno rodila još koju Princezu...

Valentine`s day...again

Moj zakoniti i ja ne slavimo ovaj nazovi praznik ljubavi.
Mi se ne izvodimo na romantične večere, ne darujemo se pa čak ni cvjetovima, ne držimo se za ruke i ne gugućemo...
Nismo romantični, na cmačemo se pri susretu i odlasku.
Jednostavno, to nije naš đir.

Opet je sve prepuno srčeka, crvenih ruža, riječi "ljubav" na gotovo svim popularnim jezicima.
Sve je u znaku ljubavi i odanosti i nježnosti i bla, bla, bla...bljuc!

Ni kada smo bili na početku ove realno-praktične romanse nismo prakticirali izljeve nazovi ljubavi ni u kakvim prigodama osim nasamo, ofkors, a tada nam konkretni darovi nisu bili potrebni.
A nismo škrti i ne cjepidlačimo oko par kuna.
Ne treba nam povod za poklon. A iste poklanjamo iz praktičnih razloga.
Tako me moj zakoniti, unatrag 2 tjedna, "počastio" novim čizmama i kaputom. Naravno da sam ja sama odabrala poklonjeno...on je samo "odrješio kesu".
Kako sam nezaposlena isti me uredno opskrbljuje pljugama i ostalim mojim "neophodnim" sitnicama i nikad...ali NIKAD mi ne nabija na nos moju financijsku ovisnost o njemu.
Nego je zadovoljan što mi može priskrbiti ono što mi baš u tom trenutku treba, a njemu je neshvatljivo ( kremice za ruke, tijelo, lice, pete, nožne prste itd., itd. ) jer on isto ne koristi nikada.
Njemu je osnova higijene pasta za zube, šampon i pjena za brijanje.
Dezić uzme moj ( ?!?! ).

Mene moj muž ne vodi po Parizu/Istanbulu/Ateni/Barceloni...meni moj muž ne masira stopala nakon što je cijeli dan kopao i šljakao, a ja bila 100% kućanica...mene moj muž ne fila šampanjcem i jastozima...moj zakoniti NIKAD nije umjesto mene usred noći PODOJIO dijete, što je, kako čitam po društvenim mrežama, baš IN među današnjim majkama...

Ali...imam muža koji ne pije...ne droksa se...ne kocka...ne kurva se...
Imam muža koji je totalno kućni tip i kojemu je daljinac produžetak....hmmmm...umnog promišljanja, naravno.

Ooooo da, imala sam ja i drugačije muškarce...koji su padali u trans pri našim poljupcima, koji su se kleli na vječnu vjernost u najskupljim restoranima, koji su poklanjali zlato i najskuplje parfeme....koji su plakali, ma što plakali, jecali pri našim svađama...
Ali, u mom se slučaju, što ne kažem da je uvijek slučaj, nipošto, ispostavilo da nešto ( čitaj: opijati, patološka lažljivost ) nije u redu s takvim frajerima.
Pazite, govorim o vlastitom iskustvu. Lošem, ali svojem. 
Da ne bi bilo "ova sada pljuje po svim divnim frajerima"!
Nemojte me loviti na foru!

Zato mi je ovo što sada imam čisto ok.

Na početku naše veze bilo je "mirno more".
Kada smo "ozakonili" naš odnos, ja, nagla, impulzivna i tvrdoglava ostavljala sam ga jedanput mjesečno, obično u vrijeme PMS-a.
U trudnoći, ostavljala sam ga jedanput dnevno.
Kada sam rodila, prekidala sam s njime i tražila razvod jedanput svaki puni sat.
Sada, kada nam dijete ima 3 godine, ostavljam ga ponovno jedanput mjesečno, obično u vrijeme PMS-a.

I on to kuži...ne viče, ne lupa vratima, ne filozofira.
Pušta mene da odvičem, da odlupam vratima i odfilozofiram.
On drži svoj daljinac kao utopljenik i pušta mene da se ispušem.
Ne ide se oblokati s dečkima zbog jedne "frustrirane rospije" i pritom uloviti prvu frajlu koja mu uleti pa mi onda nositi poklone zbog grižnje savjesti.

Flegma je taj moj zakoniti.

Samo ponekad poželim neki romantični šit.

I onda se sjetim svih tih bljuvotina koje ishlape...svih tih leptirića koji odlete i napiknu se na trn crvene, uvele ruže...svih tih pusa koje izgube svoj okus...

Vrijeme je neminovno.
Prolaznost je neminovna.

Ostaje realnost i praktičnost.

It`s ok!

Ime: Maja
Dob: najbolje godine
Mjesto rođenja: more...
Zanimanje: majka 24/7 - full time job

Od kada sam postala majka cijeli svijet, ovdje mislim i na unutarnji i na vanjski, mi se okrenuo naglavačke.
Moram priznati da me to zbunjivalo...dan-danas me šokira činjenica da sam odgovorna za jedno ljudsko biće; za njeno zdravlje, hranu, piće, toplo okruženje, buđenje, spavanje...ritam.
Više nisam samo ja u fokusu...sada nas je dvoje.
I više me gotovo zaboli dupe za mene i moje prijašnje prioritete; ma kakvi prioriteti?!?!
Zaboli me dupe za cijeli svijet...i za globalno zatopljenje...i za premijere u buksi...i za ratove i sve...meni je centar svijeta samo ONA!
Kako je to moguće?
Prije sam čitala novine, pratila zbivanja, kako na domaćoj tako  i na svjetskoj, što političkoj, što šou-biznis sceni...
Silom-prilika ( uz svog zakonitog, ofkors ) gledala sam sva 3 večernja dnevnika, na sve 3 naše TV...Bila sam u toku.
Čak sam, a ne hvalim se, počela pratiti i Sulju i Hurem...
I onda...BUM!
Došla je ONA; Kraljica, Princeza, Mala Šmrkavica...
I sve se raskantalo; sva zbivanja svjetske i domaće scene zasjenila je ONA svojom mirišljavom kožom, svojim okicama punim povjerenja, svojim nosićem i svojim malim šakicama kojim lovi moje prste...
I nemam više uopće blage veze ni o čemu osim o njoj.
Svela sam se na pelene - odvikavanje od pelena.
Dojenje - odvikavanje od dojenja.
Noćno buđenje - odvikavanje od noćnog buđenja.
Zubiće, proljeve, iščekivanje grčeva ( koji se btw, Bogu hvala, nikada ne pojaviše ), upis u vrtić itd., itd.
Jer sam ja MAMA!
I to 24/7.
I da, imam muža.
Muža koji obožava svoje dijete, ali joj niti freaking čaj ne zna skuhati.
I ne zezam se, on to stvarno ne zna.
I ne želi naučiti.
A ima 4 banke u dupetu.
I pokraj sebe babu, staru i ženu. Pa mu nije sila učiti kuhati čaj.
I ima kćer koju doslovce obožava.
Zato ja ne idem na kave s frendicama, u kino i na koncerte. Jer ju on ne zna ni okupati ni uspavati. jer je on tata za igru i to je odgovornost koju on prihvaća. Dalje od toga ne ide.
I ok!
Zato tu i tamo nešto napišem...
Ne smijem ulaziti u dubioze o politici i zbivanjima u zemlji i svijetu jer se prvo trebam malo informirati nakon godina pelena, dojenja, ne-spavanja itd.
Tu i tamo ću zagrebati i pročačkati, možda  i koja pametna izleti iz ovoga pera.
Jer pisanje volim i pišem na par strana...
I da, pišem za sebe, za svoj gušt, da ruci i duši dam oduška...Ako se pri tom mom guštanju još nekome svidi napisano - SUPER! ( kad mi curka bude punoljetna, možda možemo i na kavu )