Velkom san!!!

Sunčeko nam je stiglo!!!

Snijeg se otopio, trava se zazelenjela, lokve po vrtu polaku hlape i sve je nekako...žarko žuto? 
Osim u mom stanu gdje je prekrasno sunce koje je prodrlo kroz prozore upitne čistoće obasjalo svaku fleku...svaku mrlju na podu...čestice prašine lete posvuda, od ćoška do ćoška, kao one ljetne mušice dok se vozim na bajku pa mi ulijeću u oči, nos i usta...
Inače, obožavam sunčeko...i proljeće i ljeto...totalno sam "sunčeko-tip"!

Gacam po mokroj zemlji i slušam onaj "šljap, šljap" dok mi se blato lijepi za tenke i više uopće ne mogu pojmiti koji je gušt u tome?
A moja Princeza mora, baš mora pogoditi svaku drugu polu-ishlapjelu lokvu, skočiti u nju tako da pola blata ostane na potplatu čizmica, a druga joj se polovica u prekrasnim, smeđim kapljicama rasporedi po hlačama sve do struka tako da "zakači" i donji dio jakne.
Pa čim stanem u lokvu da nju izvučem iz iste i osjetim kako mi voda probija prednji dio čarape dođe mi da si kosu počupam kao onomad na porodu kad sam gotovo oćelavila....

Jesam li zaboravila biti dijete?
Opušteno, veselo, neopterećeno dijete?
I koji me klinac doveo do ove uštogljenosti i nekakvih nazovi prihvatljivih i neprihvatljivih oblika ponašanja?
Zašto ja jednostavno ne mogu skočiti u tu lokvu i s guštom slušati onaj "šljap-šljap" zvuk dok gacam po mokroj travi???

Najgore je kad potisnemo one dječje radosti u sebi i zatrpamo ih govnima pod krinkom odraslosti!
Okej, odgovornost i plaćenje režija te briga i skrb oko naših potomaka...
Ali, totalno "progutati metlu"i braniti djeci sve te male izvore užitaka pod izgovorima "prehlade, upale mokraćnih kanala, upale uha, upale ovoga, onoga"?!
WTF!!!

A mi smo odrasli igrajući se u pijesku u kojem su i mačke obavljale svoju nuždu...jeli smo žbuku i zemlju, ovisi što nam je u tom trenu bilo pri ruci i nosili smo uspomenu na to "hranjenje" tjednima pod noktima...padali smo s bicikala i lomili ruke...po najvećem suncu u ljetnim mjesecima gradili smo drvene kule i skloništa za "najveće" face u ulici.
Telku smo gledali eventualno ujutro kad bi se probudili i to dok netko iz ekipe ne bi "zasjeo" na portafon ili urlao preko ulice zazivajući nas po imenu da što prije dođemo van na igru.
Tražili "zamišljene" dilere "sastrugane krede"...
Priređivali ukope ljubimaca bili oni mali zamorci ili veliki imaginarni ljubimci kao npr. dinosauri...

I da, skakali smo sa skejtova pri najvećoj brzini...bez ruku vozili poni bicikle i bmx-ove...

I skakali po lokvama...

I imali smo hepi čajldhud...

Zašto smo tokom godina to zaboravili?
Tko je ukrao djecu u nama?

Škola...društvo...okolina...faks...radno mjesto???

Biti odgovoran pojedinac i društveno prihvaćen član zajednice - znači li to nužno "metlu u dupetu"?
Znači li to da ne smijem skakati sa svojim potomkom po blatnim lokvama jer će ostali članovi zajednice, vidjevši me, zaključiti da sam "prošvikala"?!
Znači li to da se  ne smijem više sa svojim djetetom valjati po travnatoj livadi i raditi vjence od tratinčica???

Okej, ja ostajem dijete...i sa svojim djetetom iznova upoznajem svijet i  divim se svim čudesima koje je Bog stvorio, a mi ih uzimamo zdravo za gotovo...
I dugi poslije kiše...i šumu vjetra u krošnjama drveta...i huku sove...i kapima kiše koje lupkaju po krovnim prozorima...

Hvala Bogu što možemo svim osjetilima uživati u svakom čudu koje je za nas stvorio!

Pis tu ol!