Moj zakoniti i ja ne slavimo ovaj nazovi praznik ljubavi.
Mi se ne izvodimo na romantične večere, ne darujemo se pa čak ni cvjetovima, ne držimo se za ruke i ne gugućemo...
Nismo romantični, na cmačemo se pri susretu i odlasku.
Jednostavno, to nije naš đir.
Opet je sve prepuno srčeka, crvenih ruža, riječi "ljubav" na gotovo svim popularnim jezicima.
Sve je u znaku ljubavi i odanosti i nježnosti i bla, bla, bla...bljuc!
Ni kada smo bili na početku ove realno-praktične romanse nismo prakticirali izljeve nazovi ljubavi ni u kakvim prigodama osim nasamo, ofkors, a tada nam konkretni darovi nisu bili potrebni.
A nismo škrti i ne cjepidlačimo oko par kuna.
Ne treba nam povod za poklon. A iste poklanjamo iz praktičnih razloga.
Tako me moj zakoniti, unatrag 2 tjedna, "počastio" novim čizmama i kaputom. Naravno da sam ja sama odabrala poklonjeno...on je samo "odrješio kesu".
Kako sam nezaposlena isti me uredno opskrbljuje pljugama i ostalim mojim "neophodnim" sitnicama i nikad...ali NIKAD mi ne nabija na nos moju financijsku ovisnost o njemu.
Nego je zadovoljan što mi može priskrbiti ono što mi baš u tom trenutku treba, a njemu je neshvatljivo ( kremice za ruke, tijelo, lice, pete, nožne prste itd., itd. ) jer on isto ne koristi nikada.
Njemu je osnova higijene pasta za zube, šampon i pjena za brijanje.
Dezić uzme moj ( ?!?! ).
Mene moj muž ne vodi po Parizu/Istanbulu/Ateni/Barceloni...meni moj muž ne masira stopala nakon što je cijeli dan kopao i šljakao, a ja bila 100% kućanica...mene moj muž ne fila šampanjcem i jastozima...moj zakoniti NIKAD nije umjesto mene usred noći PODOJIO dijete, što je, kako čitam po društvenim mrežama, baš IN među današnjim majkama...
Ali...imam muža koji ne pije...ne droksa se...ne kocka...ne kurva se...
Imam muža koji je totalno kućni tip i kojemu je daljinac produžetak....hmmmm...umnog promišljanja, naravno.
Ooooo da, imala sam ja i drugačije muškarce...koji su padali u trans pri našim poljupcima, koji su se kleli na vječnu vjernost u najskupljim restoranima, koji su poklanjali zlato i najskuplje parfeme....koji su plakali, ma što plakali, jecali pri našim svađama...
Ali, u mom se slučaju, što ne kažem da je uvijek slučaj, nipošto, ispostavilo da nešto ( čitaj: opijati, patološka lažljivost ) nije u redu s takvim frajerima.
Pazite, govorim o vlastitom iskustvu. Lošem, ali svojem.
Da ne bi bilo "ova sada pljuje po svim divnim frajerima"!
Nemojte me loviti na foru!
Zato mi je ovo što sada imam čisto ok.
Na početku naše veze bilo je "mirno more".
Kada smo "ozakonili" naš odnos, ja, nagla, impulzivna i tvrdoglava ostavljala sam ga jedanput mjesečno, obično u vrijeme PMS-a.
U trudnoći, ostavljala sam ga jedanput dnevno.
Kada sam rodila, prekidala sam s njime i tražila razvod jedanput svaki puni sat.
Sada, kada nam dijete ima 3 godine, ostavljam ga ponovno jedanput mjesečno, obično u vrijeme PMS-a.
I on to kuži...ne viče, ne lupa vratima, ne filozofira.
Pušta mene da odvičem, da odlupam vratima i odfilozofiram.
On drži svoj daljinac kao utopljenik i pušta mene da se ispušem.
Ne ide se oblokati s dečkima zbog jedne "frustrirane rospije" i pritom uloviti prvu frajlu koja mu uleti pa mi onda nositi poklone zbog grižnje savjesti.
Flegma je taj moj zakoniti.
Samo ponekad poželim neki romantični šit.
I onda se sjetim svih tih bljuvotina koje ishlape...svih tih leptirića koji odlete i napiknu se na trn crvene, uvele ruže...svih tih pusa koje izgube svoj okus...
Vrijeme je neminovno.
Prolaznost je neminovna.
Ostaje realnost i praktičnost.
It`s ok!
Nema komentara:
Objavi komentar