Znam ja oduvijek da smo različiti...i da u meni nema ništa više dobra nego u tebi, njemu ili njima svima skupa zajedno...
Ali znam da se osobito trudim oko pristojnosti.

Trudim se uvažavati i poštivati čovjeka...bio on onaj notorni, crvenonosi i ispucaalih kapilara pijanac pokraj mog dućana ili predsjednik izviđača; direktor Vodoopskrbe i odvodnje ili vozač tricikla u Komunalcu...

Znam ja i onu staru:"Što više imaš,to se više bojiš da ćeš izgubiti to što imaš!"
Pa sebično sjediš k`o kvočka na jajima, na tom svom blagu i skrivaš ga od pogleda drugih ljudi, a ponekad i od samoga sebe.
Strah i panika da bi mogao ostati bez toga blokira te i ne možeš ni u snu pomisliti da bi mogao podijeliti to što imaš...
Jer, što će onda tebi ostati, jel`???
Samo polovica...pih...a to je kao nula...

Nego, nije u tome point ovog teksta.
Stvar je u tom usranom bontonu.
Ako nekoga pozdraviš, red je da taj netko i odzdravi.
"Dobar dan, susjed!"
"Oooo, dobar dan, dobar dan, susjetka :)."
Ako nekoga nešto pitaš, red je da ti taj netko odgovori, zar  ne?
Npr., ja svoju dragu sveki pitam:
"Oh, draga moja J. pa zašto ovaj vaš sin meni živce pije na slamku?"
Ona odgovara:
"Ma daj, s čim se ti zamaraš. Pusti budalu."
I opleti u smijeh...

Tako i kada pošalješ nekome mejl, poruku ili pismo (?!) iz kojega je vidljivo da očekuješ povratnu informaciju u obliku DA / NE / MOŽDA odgovora red je, usrani je red da taj odgovor i dobijemo.
I okej, ako pošalješ upit nekom neobrazovanom strcu od 80-90 ljeta, normalno je da odgovor, barem u pisanom obliku nećeš dobiti.
Ili ako na rođendanskoj čestitici 3-godišnjaku napišeš nešto u stilu:
"Dobar party, ha?" - sigurno ne bude odgovora.

Ali ako upit pošalješ ljudima koji se obvezatno ispred imena potpisuju sa dipl. ing. sc. mr. dr. WTFr. onda je naravno da odgovor i očekuješ.
Ponekad...samo ponekad odgovor ne dođe...
I danas, samo danas sam pissed off...

Gdje je ta najosnovnija doza poštovanja prema meni kao pošiljaocu upita...prema meni kao čovjeku...prema meni koja nemam sve te kratice ispred svog mizernog imena MAJA, ali ti prilazim s ljudskošću i respektom?
Nisam pripadnica elite, nisam član nikakvih klubova u kojima se suhim zlatom plaća članstvo, nisam u posjedu 8 doktorata i27 magisterija, ne vozim bjesne pile, ne, za mene se ne zna...
Ali ja se ljudima obraćam sa "Poštovani..."

Unatrag nekoliko godina i meni je prestiž bio sve.
Bilo mi je bitno da me raznorazne face vodaju okolo i da se vozim u bijesnim pilama.
I vodali su i vozila sam se.
Pokraj prosjaka sam prolazila ne okrečući se.
Pijanaca i beskućnika sam se grozila.

Danas je to drugačije...hvala Bogu...spoznala sam da je upravo Bog u tim ljudima i da, pomažući njima, dajem se Kristu...

Ali opet, ni to nije point.

Point je to usrano poštovanje i ophođenje...
Nemreš biti doktor, a ne gledati pacijenta u oči dok mu se obraćaš.
Nemreš biti filozof, a ne pružiti ruku pri upoznavanju.
Nemreš biti ni vjernik ako nemašdjela u rukama svojim ( koliko god se vi uvjeravali u suprotno, aha ).
Rekao bi Đole:
"Džaba vam novci, moji sinovci..."

Nažalost, to samo ja mislim da ne možeš...jer, možeš...
Možeš pročitati mejl, pismo, upit i napraviti se grbav, odmahnuti rukom i reći:
"Ne, ova ličinka koja mi je pisala nije vrijedna mojeg odgovora!"
"Ta ličinka nije bitna za moj "hoch" status u društvu."
"Ta to je samo ličinka, pih..."

Ali, guess what, dupelisci, mi ličinke bitne smo...bitne smo Bogu...bitne smo ljudima do kojih nam je stalo...bitne smo jer nam je savjest čista...
I vi svi ostali, bez tih kratica, ali sa statusima punima vjere i Bogoljublja na FB-u, prepuni slova i svačega-nečega - ispružite ruke i djela sabirite za Nebo...riječi odnese vjetar, papir se istroši i podere...vjeru svoju živite djelima.

That`s all falks!!!

Neki dan je jedan moj "virtualni" frend napisao da je žena "žena" do 45.-e, a nakon te dobi ona momentalno postaje "baba".
To bi značilo da je meni preostalo još cca 11 godina uživanja u činjenici da sam žena - nakon tih 11 godina bespovratno postajem baba - smežurana, naborana starica bez ijednog svog zuba...

Hmmm...pitam se što bi rekle Madonna, Tina Turner, Halle Berry, Demi Moore i ostale dame koje su dobrano prešle tu dobnu granicu između žene i babe?
Jesu li one izgubile svoju ženstvenost na dan 45.-og rođendana, rukovale se s njome te joj zaželile jedno "zbogom" znajući da se više nikada neće vratiti?
Točno na taj dan, navršivši punih 45. popile po 2-3 koktela ( ili pelinkovca ) te svojim zubima pojele komad torte ( ili jegera ), nakon toga ih izvadivši i pospremivši u kutijicu uspomena te ih suznih očiju zamjenile "gebisom".
Kreme protiv bora do tog dana što su učinile - učinile su, nakon 45.-e ionako nemaju smisla, jel`???
Zdrava prehrana, dobra fizička i mentalna kondicija; sve možemo pospremiti u taj spomenar prošlosti vlastite ženstvenosti kad neminovno, navršivši 45.-u postajemo babe!

Sve si nešto razmišljam, ako ja sa 45. postanem  baba, a što će onda biti moj 5 godina stariji zakoniti???
Deda???
Kome???
Meni???

Ja njemu baba, on meni deda - za samo 11 godina?!?!?!

Pa piškim od smijeha, jel`...

Krenula sam se fotografirati ubrzanim tempom. Svakih par dana - jedna nova fotka. Osmijeh od uha do uha.
Dok još imam zube....
11 godina je kratak period, posebno kad prijeđeš 30-u, nekako ti vrijeme curi kroz prste.
Moram ovjekovječiti svoj izgled sada, da bi mi dijete vidjelo kako sam izgledala dok sam bila žena.
Jer, ona će za 11 godina imati 15, jel`, a pokraj sebe će imati naboranu, smežuranu i krezubu staricu koja će ju uvjeravat ida joj je majka, a ne baba. Pa da imam barem neki dokaz, sada se fotkam. 
Sama i sa njom.
Tko će joj inače dokazati da je mama nekada bila žena?!?!

Inače, negdje sam pročitala da su žene nakon 40-45 najbolje. Same sebi, to sam mislila.
Dovoljno samopouzdane da ne trebaju potvrde od svojih boljih/lošijih polovica, dovoljno samostalne te mentalno, a u nekim slučajevima i materijalno neovisne.
Taman sve posloženo da konačno udahnu zrak punim plućima i uživaju u sebi i svojoj ženstvenosti.
Ali, šta sada kada tada više nisu žene nego BABE?
Ne smiju više uživati?
Moraju prekriti naborana lica plahtama?
Nitko ih više neće niti poželjeti poljubiti?

Sva sreća da su ti mladi momci u krivu...
Ma jašta da su u krivu...
Žene preko 40 i na dalje ( pitajte Žuži ;) ) su pravi desert i za um i za duh.
O tjelesnom ja ne pišem  za to imate gore navedenu, u zagradi, gospođu u najboljim godinama već godinama... :)

Ali, žene su kao vino...što idemo starije, to smo bolje...samosvjesne, smirene, bez kompleksa balavih 18-godišnjakinja, naučile smo živati u životu, naučile smo što želimo i kako to dobiti, naučile smo voljeti i poštivati sebe, naučile smo se izboriti za sebe te ne cmoljiti nad onima koji nas vrijedni nisu...
Više ne trošimo sate plačući frendicama ili nedaj Bože dečku na telefon...gledamo svoja posla...puštamo svoje polovice da gledaju tekme dok mi surfamo po net-u i NE trebamo pijavice koje će slineći po nama i za nama dokazivati svoju odanost...
Imamo svoje prioritete i potrebe koje zadovoljavamo kada i na način koji želimo pri tome se ne zamarajući tko će što misliti o nama.
Jedemo čokoladu i sladoled i onda kada nismo u PMS-u jer volimo svoje tijelo...
Volimo sebe...

Sjećam se perioda kada sam imala cca 16 godina pa tamo negdje do 23 - eće.
Iako nikada nisam imala neke posebne komplekse, nikada se ne bih vratila tamo i osjećala se tako - znate ono, što će frendica reći, što će dečko pomisliti, što će onaj dostavljač ako mu trepnem...što će ovaj, što će onaj...
O nekim drugim situacijama da i ne govorim...svjetla uvijek ugašena...jel`?
Nesavršenosti u tako savršenim godinama...ma kakve nesavršenosti???
Sram, stid, kompleksi, briga i zamaranje glupostima...
I tada smo sa isto tako nezrelim ljudima koji ne znaju voljeti ono što jesmo već nam nesvjesno traže nesavršenosti i mane...i onda se i hvalisaju međusobno i tračaju i tjeraju nas da se osjećamo poniženo i jadno...

A tko mene sada može natjerati da se osjećam poniženo???

Jedino ja sama, moje pogreške, moji kiksevi!
Muškarac???
Hahaha..ne bi išlo...

Zato, eto, dok sam živa, biti ću žena... za koju godinu biti ću dama u najboljim godinama, onda ću opet još malo ostarjeti pa će doći doba kada ću,daj Bože zdravlja, možda naučiti heklati i plesti, a onda, Božjom milošću možda i baka postanem i držim unuče u svojem naručju...
Ali svom mužu ću uvijek biti žena...
U rodnom listu nikada neće pisati slovo B ( baba ), nego Ž ( žena ).

Kad god sebe pogledam u ogledalo u mojim očima uvijek ću vidjeti onu jednu ženu koja život ljubi...

( jedna časna tvrdi da duh nikada ne stari, uvijek ostane na jedno 16 godina - što se toga tiče i ja sam zapela na cca 25 i ne mrdam ;) )

Tko li od vas pegla oči???

Znate, uzme peglu za peglanje robe u ruke i pegla oči?
Ne direktno, ofkors, nemreš si vruću peglu zaljepiti na oči, jel? 
Nego lagano krpicu ugriješ na peglu i stavljaš tako suhe i tople obloge na oči cirka 5 minuta na svako oko.

E, pa ja to radim već gotovo 2 duuuge, duuuge godine.
Mrdaju me ječmenci na desnom, "plastičnom" oku...o da, da, proteza -  strano tijelo pa zaštopa te neke kanaliće, žlijezde ne rade kako treba i svako malo hop na hop, evo ti ječmenca veličine Dinare ( jel ono Dinara naša najveća planina??? ), a boli kao da ti netko mozak buši zubarskom bušilicom, što znači na sitno, jelte.
Prođoh doktora i doktora, od Vinogradske, Rebra i Svetog Duha pa do Svjetlosti i još jednog privatnika čije klinika nosi njegovo prezime pa ga neću imenovati.
I svi se slažu u tim suhim, toplim oblozima jer, kao vručina rastvara taj loj koje žlijezde luče i on teče, a ne stvrdnjava se što onda stvara ječmence. Loj treba biti u tekućem stanju.
Zato imamo vruću peglu.

A da se razumijemo, ne peglam ništa osim princezinih gaćica i svojih očiju :), neću iz principa trošiti vrijeme na tako glup posao...još kad mi netko kaže da pegla kuhinjske krpe...pa ja to ne mogu shvatiti...da potrošim 3 sata svog i princezinog vremena da speglam krpu kojom brišem tanjure?!?!
Možda ipak nisam dobra domaćica...jer ja veš, netom izvađen iz veš-mašine dobrano, muški protresem i objesim pedantno da pedantnije ne može.
Čim je suh, složim ga fino, najfinije.
I nema peglanja.

( osim poneke košulje i to samo kada mi je prijeko potrebna, a pošto mi je rijetko prijeko potrebna, rijetki su to petki )

I tako, moja se pegla već cijela ofucala, popucala, kabel se rastvorio na nekoliko mjesta i ne mogu je više očistiti pa da se "popnem na čičimak" ( omiljena uzrečica moje nesuđene svekrve ) pa se ja odlučih kupiti novu.
Počastiti svoje oči novom novcatom pegluškom!

Igrom slučaja naletim u Konzumu na peglu. 
Cijena na polici - 50,00kn. 
Zgrabim peglu, toster, jogurte, čokolade i bris na kasu. I Princezu, naravno.
Ali nju ne stavljam na traku na blagajni. :D
Potrpam sve u vrećice, platim, jedva sve to natovarim na bajk i sva sretna radi dobre kupovine vozim doma.
Težina vrećica na svakoj ručki zanaša nas kao brod koji plovi po uzburkanim moru, ali nije bed, moja nova pegla od samo 50,00kn je MOJA!!!
Dođem doma, raspakiram stvari, potrpam frižidersko u frižider i onak, k`o malo dijete uzmem tu svoju prekrasnu, novu peglu da ju vidim. 
Prvo pročitam uputstva.
Klasika.
Onda bacim oko (ne doslovno ;) ) na račun - kad ono - pegla "ta i ta" 169,99kn!!!
Aj u patate ( također omiljena doskočica moje nesuđene sveki ) - pa kak 169,99kn???
I onda skužim- uzela sam krivu peglu.
Jer ova moja, nova, ne može koštati samo 50,00kn.
Prvo, ogromna je.
Drugo, ima 3 miliona funkcija.
Treće, ja sam se "zakačila" za nju - naravno da mora biti skuplja od onoga što sam htjela.

I tako, dobro, hajde, idem ju isprobati.
Sjednem, uzmem krpicu, i krenem. Zagrijem krpicu - pljus na oko. Zagrijem - pljus.
I tako 5 min. na plastičnjaku.
Sad prelazim na svoje zdravo oko.
Prođu 2 minute, pegla počinje cviliti, lampica se pali i gasi i pegla se hladi...
???
Ne mogu si obloge staviti na zdravo oko.
Možda pegla ne želi peglati zdravo oko?!?!

No, šalu na stranu, u uputstvima piše kako se pegla automatski isključuje nakon 8 minuta provedenih u okomitom položaju ( pegle, jel ) i 30 sekundi u vodoravnom. 
Probala sam ju i malo protresti da shvati da sam tu i da mi treba baš u okomitom položaju, ali jok, ona se nakon 8 minuta što stoji uspravno - hladi...i neće da grije...

Piše na računu da se proizvod može vratitiu roku 5 dana.
Pegla kupljena u petak vraćena je danas, u ponedjeljak.

Možete li zamisliti pogled prodavačice kada sam joj kao razlog navela da mi pegla ne odgovara jer neće da radi u okomitom položaju?
A meni treba okomito radi peglanja očiju?

Uglavnom, dobila sam povrat novaca.
I ljubazan osmijeh prodavačice.

Što joj je u glavi, nemam pojma.
Ali vjerovatno je da će prepričati današnji susret sa ženom koja pegle kupuje da bi peglala svoje oči...

Tražim jeftinu peglu.
Ne mora biti na paru.
Ne mora imati 3 bilijuna funkcija.
Ne mora čak peglati ni različite vrste tkanina.
Dovoljan je pamuk.
I da radi u okomitom položaju.

Aj lav ju ol!

Ono kad mi netko kaže:
"Hm, ja mislim da si se ti malo previše dala ovom svom djetetu." (?!?!?!)
Meni dođe da se ispovraćam.

Koliko je taman dati se svom vlastitom djetetu?
Koliko je premalo odn. previše?
Koji dozator vi ostale majke koristite da biste bile sigurne da ste pogodile 0,03 mjere sebe za jutarnje davanje, 0,05 sebe za poslijepodne i eventualno deci,deci i pol za navečer???

Mislim, da psujem, a ne psujem,sad bih opsovala sočno i masno!

Imam 30-ak godina (;)), nezaposlena sam, mislim, onako, sa stažem u radnoj knjižici, jer ovo zvanje "domaćice" nažalost, rijetko ko prizna, ni ovi bliže, a ni ovi u mirovinskom-socijalnom-zdravstvenom sustavu.
To što se kao domaćica iliti "desperate housewife" ubiješ crnčeći po kući i, u mojem slučaju, oko kuće, to što nemaš radno vrijeme nego si kao "drugstore" pa radiš 24/7 non-stop što u prijevodu znači od 0-24...to je manje bitno.
To što kao domaćica, supruga i majka MORAŠ biti svima na raspolaganju kako se kome i kada "ćefne"...to je također zanemarivo.
Brišeš šmrklje kako pomlatku tako i zakonitom koji je u slučaju ikakve boljke još i gori od Princeze, kuhaš 3 vrste ručka jer Princeza i zakoniti ne vole jesti istu vrstu hrane pa da nitko ne bude zakinut ( !!! ), a pri tome ti sama sebi paštetu mažeš na kruh i soliš paradajz i to sve dok stojiš i miješaš njima juhu da se brže ohladi, usisavaš stan 17 puta dnevno jer oboje mrve po podu gore od dugodlakog pekinezera koji se pri tome još i linja...nebitno!
Bitno je da si za sustav Lijepe Naše N E Z A P O S L E N A!

I sad, kad sam već zagazila u 30-e, kad sam blagoslovljena predivnim djetetom stvorenim iz ljubavi i želje za njom, kad sam već, igrom slučaja iliti igrom politike, malverzacija i pohlepe privatnih poduzetnika u Lijepoj Našoj, ostala bez posla i sada sam full-time domaćica i majka netko mi kaže da sam se PREVIŠE dala svom vlastitom djetetu?!?!?!

Ma fakat?!?!
Dala sam se vlastitom djetetu i to previše?!?!

Kada sam saznala da sam trudna nitko nije bio sretniji od mene...dok sam ju nosila ispod srca mazila sam ju u duhu i voljela ju svakim otkucajem...dok sam ju rađala osjećala sam kako dio sebe same puštam u svijet...
U ovaj stupidni svijet u kojemu ljudi doziraju količinu koju majka treba/može/ima pravo dati svojoj djeci!!!

Dok sam ju dojila ( i to duuuuge 2 godine ) ljudi su se čudili i komentirali:
"Daaaaj, vrijeme ti je već da ju "otkineš" od cice. Trebala si je skinuti sa 6 mjeseci...šta će joj to? Samo te crpi!" ( ?!?! )
Ili zajedničko spavanje...da, mi još uvijek spavamo zajedno...ima 3,5 godine i mazimo se i navečer i ujutro, a ponekad i u toku noći kad se Princeza protegne i malom rukicom popipa moju stranu da se uvjeri da je mama tu, pokraj nje...uzmem tu njenu rukicu, poljubim ju, a ona me, onako snena, zagrli...
O nošenju da i ne pričam...Ruke su mi gotovo do poda, k`o majmunu :).
Ali ja Princezu obožavam nositi. Od kad se rodila je na rukama. 
I da, i dan-danas ju nosim.
"Mama, bole me noge. Mama, dosadno mi je hodati. Mama, umorna sam." itd., itd. I ja ni 5 ni 6, nego NOSIM!
Kad se dogovaramo hoćemo li ići na more ili nećemo jer se Princeza prošle godine nečega prestrašila pa ju ne želimo forsati i traumatizirati nametanjem sile i "moranja".

Ljudi moji, to je LJUBAV!
To je ŽIVOT!
To je MAJKA!

Ja sam izabrala takvo majčinstvo.
Ja sam izabrala dati se 100%.
Zašto?

Zato jer što joj više dajem, to više dobivam natrag.
Ne nužno od Princeze same, ne mora ona vratiti ono što dobije jer ljubav majke nije uvjetovana, nego Ljubav sama po sebi - što se više daje, to se više umnaža.
Pa to ste pročitali već tisuću puta, zar ne?

Zato što je takva vrsta majčinstva meni jedina prihvatljiva.
Davati se svom djetetu.
Što tu ima čudno?
Zar ne bi sve majke tako trebale, bile zaposlene ili ne?
Zar nije naljepše kad iscrpljen padaš s nogu, a malene te ručice zagrle i ono tvoje najdraže biće te sočno poljubi i kaže:
"Mama ja te volim!"?

Zato što se odnosim prema 3,5 godišnjem djetetu kao prema osobi čije mišljenje mi jest važno i koje uvažavam.
Zato jer poštujem vlastito dijete.

Zato jer nisam balavica kojoj se dijete "zalomilo" niti rasplodna kobila kojoj je jedina opcija rađati, ali ne poznavati svoj pomladak.

Zato jer ja kroz svoje dijete rastem i veselim se, igram se i učim.
Upoznajem svijet kroz njene oči.
Upoznajem različite opcije akcija i reakcija.

Upoznajem život i gradim sebe.

U ogledalu života prošlost i sadašnjost stapaju se, međusobno nadograđuju, popravljaju mostove ka jednoj budućnosti u kojoj ja ostajem majka, a Princeza dijete - uvijek i zauvijek.

Pis tu ol!