Ponukana jednim razgovorom koji sam danas vodila, a i višemjesečnim razmišljanjem odlučih napisati post o tome koliko mi se gadi sustav školstva i obrazovanja u Lijepoj Našoj.
Ne tako davno, kojih 30-ak godina unatrag, djeca su isto išla u školu, znate? Zvuči nevjerojatno, ali ipak jesu. I to su išla u školu, kao npr. ja, u dobi od 6 godina i nekoliko dana i bez prvotnih pregleda logopeda, psihologa, neuropedijatra, neurodefektologa, defektologa i inih - logova. Naravno da je uvijek bilo i biti će djece kojima su pregledi i vježbe nužni. Ali, danas se vrijeme preokrenulo. Danas ispada da je svakom djetetu - NEŠTO. Moram priznati, nekidan kad sam išla s M. na konzilijarni pregled kod logopeda radi izgovora slova "R" da sam se usrala od straha da će joj nalijepiti tko zna kakvu dijagnozu i "stručno" mišljenje.  Što sam na kraju pregleda i rekla logopedici koja je, btw, vrlo, vrlo stručna u svom poslu i pristupu djetetu. Na kraju M. nije dobila nikakvu "dijagnozu", hvala budi Gospodine, ali slovo "R" nam je teška banana. Poznavajući moju sestru koja do svoje 20-e nije govorila ni "R", a ni "L" meni osobno to ne predstavlja problem. Kažem, meni osobno. Ali, tko sam uopće ja. 
Samo - MAJKA.
Dakle, da se opet vratim 30 godina unatrag: kada sam krenula u 1.razred osnovne škole, sa 6 godina i cca 20 dana, prvi dan me odvela mama. Drugi i sve ostale dane išla sam sama u školu, udaljenu jedno kilometar od mojeg stana. S ključićem oko vrata. Kada bih došla doma bila bih sama dok je mama radila. Nisam zapalila stan. Nisam demolirala pokućstvo. Nisam jela vlastiti izmet.
Bila sam samostalna jer se u ono vrijeme dijete odgajalo da bude samostalno. Ne, to ne znači da sam kuhala, prala i plela đempere sa 6 godina. To ne znači da sam net-bankarstvom plaćala režije. To znači samo da sam mogla biti sama u stanu i otići sama u školu, pa čak, vidi čuda i u dućan po kruh i mlijeko. Zvuči nevjerojatno, zar ne?
Jer danas, kada pogledamo dijete od 6 godina, ne možemo ni zamisliti da ono samo ode na kiosk po npr. kutiju cigareta, što sam ja uredno radila upravo u toj dobi, kada bi mojoj roditeljici ponestalo dimilica.
Ne, nisu se vremena promijenila.
Ljudi su se promijenili.
Usprkos tehnološkom napretku, ljudi su postali stvarni i praktični IDIOTI.
I tako odgajaju svoj pomladak.
Danas djecu od 8 godina roditelji voze autima u školu udaljenu 21m, a bitno im je da dijete zna što znači kombinacija tipki CTRL + V na tastaturi.  Doza vitamina D neophodna za djetetov rast i razvoj se zanemaruje i djeca su mrtvački blijeda dok u svojim sobama satima lupaju po kombinacijama tipki tih istih tastatura i pretvaraju se u zombije apsolutno nesposobne za samostalan rast, razvoj i život. Kada uđu u pekaru "dobar dan" im je stran pojam. Kada iziđu iz iste šokiraju se kada im prodavačica dobaci "hvala, doviđenja". Roditelji su, naravno, ponosni na informatička znanja svoje dječice, ali osnove bontona ostale su zaključane u podrumima skupa sa snalažljivošću, hrabrošću, neovisnošću i - djetinjstvom.
Dalje, rodila sam dijete prije 6 godina.
Kroz svo ovo vrijeme sama sam s njom doma usprkos tome što nisam samohrani roditelj.
U njenim očima, kao i svaka, barem većina, majki gledam oduševljenja izazvana, po nama odraslima, bakanalijama. Ona se veseli maslačcima. Bubamari koja "hopše" na drugoj bubamari. Mačku kojemu se ispod repa nazire guza. Ona se veseli dugi. Smije se kada pas kihne. Ne crta baš najbolje. Ako ćemo iskreno, nije ni pjevački talent. Pleše poput nesinkronizirane marionete.
I ne zna reći slovo "R".
Kada ju pitam što radi s vodom u bideu, ona kaže:
"Perem ruke od neuspjeha!"
Ali!!!
Ali, za mene, po mom mišljenju, mišljenju "ne-stručnjaka", ona crta najljepše na svijetu. Ni sam Van Gogh nije joj do koljena. Pjeva poput Vanne. A pleše kao balerina u HNK.
Tko zna, možda će ona biti talentirana košarkašica ili nogometašica. Možda će joj ići hrvanje u blatu. Možda će biti nasljednica Muhammada Alija. Jer, iskreno ću vam reći, nije baš za te neke ženskaste stvari. Ali, za što god da bude - ona je jedinstvena.
Isto kao i svako dijete koje je rođeno na ovome svijetu. I prije 100 godina, i prije 30 godina, a i danas.
Tako da, što htjedoh u biti reći, kada gledam kroz godine taj sjaj u oku, to bezrazložno veselje i oduševljenje, sjetim se istinskog pojma života. To je sreća i ljubav. Međutim, onoga trena kada to dijete, koje smo poticali da razvija svoju individualnost, koje smo učili da bude svoje, koje smo poticali da bude kreativno u bilo kojem pogledu, kada to dijete uđe u sustav, sjaj u oku naočigled i rapidno počinje gubiti na snazi.
Zašto?
Zato što ovaj jebeni sustav ne potiče ni kreativnost ni individualnost,a niti poštuje različitosti. Ovaj jebeni sustav koji je rađen po uzoru na bolesne pedofilske sustave promiče "olovne vojnike" i stvara mehaničke robote koji svi isto pišu, jednako crtaju, identično - razmišljaju. Ovaj jebeni sustav stvara marionete koje moraju biti savršeno sinkronizirane jer ako to nisu - slabija karika se odbacuje.
Djetetu nameću kompleks manje vrijednosti, nedostatnosti, kritiziraju djetetovu osobnost, guše djetetu sebe. 
Da, ja sam samo jedna od mnogih...Ali, možda ako ja budem jedna od mnogih, možda i samo možda budem kap koja će preliti čašu i pokrenuti nešto...pa makar samo malu bujicu promjene.
Želite li vi dijete zombija koje je kompjuterski lumen i zna napamet sve igrice dok je istodobno bljedilo njegove kože tolike mjere da mu se krvne žile naziru pod njom, ili možda želite dijete koje je vani, na suncu, u igri s drugom djecom i koje je poštovano, uvaženo usprkos tome što odskače iz gabarita koje je donio jebeni sustav po uzoru na jebeni sustav neke tamo jebene bolesne zemlje? 
Stvoriti ćemo koga? 
Dobro, ne želimo stvarati druge sebe jerbo: "nismo ni mi imali pravo glasa, dobili bi šljagu ako bi samo prkosno pogledali starce, nitko nas nije pitao za mišljenje blablabla"...I što nam fali????
Jel` nam fali što?
Zdraviji smo, samostalniji i više borbeni od većine ovih "olovnih vojnika" koje odgajamo. Koje predajemo u ruke sustavu da nam školuje, uči i odgoji djecu. 
Klonove.
I dođe tako naše malo zlato u prvi razred osnovne škole. Naleti na frustriranu, nedojebanu babu kojoj fali 2 dana do penzije, ali neda se baba jer zna, ako ode u penziju neće se imati na koga istresati pa se drži baba svoje fotelje k`o pijan plota. Naše zlato do tada pokazuje volju i spremnost na učenje. Samo čita. Rješava zadaću. crta. Boja. Ma sve u kalupu. Jedan dan baba našem čedu kaže da je to što je čedo nacrtalo "užasno" i da "nikada u svom životu ( frustriranom i nedojebanom ) nije vidjela nešto tako ružno". 
?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!
Djetetu od 7,5 godina?!?!?!?!?!?!?!?
Hellouuuuuuu?!?!?!?!?!?!?!
Pa sve i da jest odvratno, da je za zbljuvati dušu iz petnih žila koliko je gadan taj crtež, ma sve da su i šmrklji djetetovi na tom crtežu - je li to pedagoški pristup????
Naravno da baba ne treba milkiti moje čedo i laskati mu kako bih mu laskala ja. Niti ga treba titrati perom po dupencetu kako bih ga titrala ja. 
Ali, je li ta baba u pedagoškim gabaritima postupila ispravno, onak` profesionalno???
Nastavnica, iliti drugarica, kako je bilo unatrag 30-ak godina je apsolutno čudovište.
Da, jest. Jer se iživila na malenom djetetu od 7,5 godina. Jer je sve svoje hormone izbacila na dijete. Jer nije djetetu dala tužnog smajlića i time mu pokazala da se treba truditi nego mu je u lice, kao sebi ravnom, rekla da je užasno nacrtalo nešto što je trebalo nacrtati baš "supač". Po njenim kriterijima, ofkors. A kriteriji nedofukanih baba su jako upitni.
Dijete je potonulo. Zatvorilo se u sebe. Odbija crtati. Odbija bojati. Zaboravilo je računati. Neda mu se pisati. Neće ni sudjelovati u nastavi. Od djeteta sa sjajem u očima dobili smo tupo, apatično dijete s očima u kojima nema - ništa.
Čestitke sustavu!
Čestitke obrazovanju!
Čestitke ministru i svim njegovim vrlim suradnicima!
Gdje ste se vi školovali? 
Čestitke školstvu, prosvjetnim djelatnicima, napose ovima pred mirovinu, čestitke svima vama!
Ukrali ste još jedan sjaj!!!!
Ma kapa do poda!!!
Dijete, nebrušeni dijamant, nevino, radosno, željno uzbuđenja i svih izazova koje mu život nosi, tako čisto i naivno i na čijem putu ste vi velika točka pomoći i putokaza...
I evo, još je jedna frustrirana rospija na popis svojih "uspjeha" dodala još jedno "ugašeno svjetlo".
Bojim se dana kada će moja M. krenuti u školu. Ne zato što je ona moja. Nego baš zato što se više pozornosti pridaje obrazovanju koje je u velikom dijelu apsolutno bespotrebno jer se djecu fila i pumpa nebitnim stvarima, a najmanje odgoju, bontonu i talentima. Pumpa ih se tipkama na tastaturi, a zanemaruje se važnost socijalnih odnosa. Pumpa ih se do te mjere da im mozak trokira silinom informacija, a zanemaruje se kreativnost i sloboda. I tako ako moja M. ne bude računalni genij, a neće biti jer ne sjedi na kompu nego radije, ajme sramote, ganja kokoši i kopa lopaticom po zemlji te zna voziti i bicikl i romobil, igurno će odskakati iz mase prozirnih olovnjaka. 
I neka odskače.
Po meni, neka. 
Ali po jebenom sustavu, ako bude odskakala, bojim se da će u pravom smislu te riječi - odskakutati.
Zato se ja, kao roditeljica, moram pobrinuti da "pomognem" sustavu da mi što bolje ukalupi dijete u svoje okvire i ne bude proglašeno "najslabijom karikom".
Koja je to tuga...