Idi sada...
Ne okreći 
glavu
i ne gledaj
za sobom
gdje žena
stoji 
sama,
brade uzdignute,
nosa prćasta
u inat
ljubavi
i želji svakoj
koju ti dade...
Idi sada...
Ne osvrći se 
za sobom
jer ostavljena
na vjetrometini
duša njena
psovki salve
bljuje,
riga,
baca...
Idi sada...
Ne gledaj
iza sebe,
tamo žena stoji,
ponosita,
hladna,
sama...
Njen led 
okiva
cvijet,
oblak,
lokvu,
boju,
svijet...
Njena tama
pije
oblik,
zvuk,
miris,
lik...
Idi sada...
Iza sebe
ostavi ju
tako
da zamrzne
čežnju,
dodir,
vatru samu,
nadu... 
Idi sada...
Ne gledaj ju,
ni njen ponos,
ni njen ohol lik,
ni njenu
samotnu
uznositost...
Sred mećave
svoje stoji,
vihorima rođena,
olujom odgojena,
injem zadojena,
skulputa
zaleđena...
Idi sada...
Ne okreći glavu
da ne bi
njena zima,
koju okova oko 
sebe sama,
i tebe
stisla
pa ti srce 
pahuljama
zabijelila
u lavini zaborava...
Da ne bi 
inje njeno
dlanove ti
izrezalo,
njen led
da ne probije
kožu tvoju
i dah njen
da ne smrzne
život tvoj...
Idi sada...
Ona stoji,
gorda,
gruba,
okovana,
sama...
Lice kamen,
usne meke,
tijelo kip,
cinik cijela,
tašta,
zvjerka...
Idi sada...
Ne okreći glavu,
da ne vidiš
kako žena,
hladna,
sama,
skamenjena,
zaleđena,
suzu pušta,
srce lomi,
u nečujnom kriku:
"Molim te! Ostani!"