Znam ja tko si ti...
U mirisu soli
koja oplakuje stijenu
ćutim tvoj dah
vjetrom nošen
do nepca moga
i jezikom kušam
taj sok  života
kojim me opijaš
noćima beskrajnim...
Znam tko si ti...
U mirisu masline
i njenoj boji
lik tvoj vidim,
stapaš se s mojim,
postajem jedno
dok sjenu ti grlim
sa tobom dušo,
u danima dugim...
Znam ja tko si ti...
U kriku galeba
dok leti nad barkom
u luci,
sama,
na bonaci spokoja
leži,
diše,
čeka... 
Znam tko si,
put do tebe krije mi bura,
al` kad padne
i refure svoje 
u krilo skrije
otvorit` će se cesta,
staklena,
sjajna,
bez okuka,
bez kraja,
do tebe 
ravna,
odlučna,
moja i tvoja
odavna...
Znam tko si ti...
I vjerujem da
mnoge su znale,
al` nijedna ovako
lik tvoj
u sebe stopila nije
srcem svojim...
Mišljahu one 
da si im  dao,
sebe dio,
usana nektar,
tijela ples,
srca trunak...
Znaš li ti
da ja znam tko si?
Da sebe si dao,
ali ja ti vratih
što ti prosu?
Da sebe si lagao,
ali ja ti dadoh
istinu svoju?
Da maskom si crnom
lice skrio,
ali ja ti oči
vidjeh?
Da dušu si ključem
ključao,
ali ja ti  svoju otvorih:
"Izvoli.Uđi!"?
Znaš li ti
da tijelo si trošio,
a srce netaknuto 
meni predao?
Znam ja tko si ti...
Put mi do tebe
skriven još,
neda mi te šikara,
neda mi te kamen,
neda mi te more...
Taknut` te ne mogu,
al` te ipak 
diram.
Ljubit` te ne mogu,
al` s usana tvojih,
evo
i sad pijem.
Tebi pripast`,
eh, da mogu,
ali jesam.
Miris tvoj udahnut,
eh, da mogu,
al`  u njemu 
utopih se cijela. 
Kad se šuma
tren povuče,
kada more
vale smiri,
kad šikara
trnje smekša,
kad se kamen
časak spusti...
Trčeć` ja ću
staklom proći,
more zgazit`,
kamen taknut`,
k tebi doći...
Jer znam tko si...