Ne, nisam to ja...
Nisam ja ni u samoironiji ni u komičnim izljevima na svoj račun, nisam ja ni u prosipanju intelektualnih sranja ni u elokventnosti.
Nisam, zaista.
Nisam ja ni u hrabrom istupanju u borbi za vlastita uvjerenja ni u vokabularu kojeg bi se zasramila i najjača alapača.
Ma kakvi...
Ali ti to ne možeš znati jer, niti me poznaješ niti si me ikada poznavala...
Ti si vidjela sjenu koja te pratila kroz život i ta je sjena bila samo - sjena.
U toj sjeni skoro pa da i nema života. Samo kapljice krvi kao podsjetnik da sam živa. Da u tom mraku nema tog truna zagasito crvenkaste boje, ja bih i sama mislila da ne postojim. Možda nekada, davno prije, ja se i ne sjećam, ali, priča se po kvartu da sam ja i bila nešto više od te sjenke. Samo se priča, kao urbana legenda. Ako ja sama ne pamtim sebe živu, kako je moguće da sam zaista i bila - živa?
Ponekad imam osjećaj da se nalazim u kućici na drvetu, nekoj banalnoj, sklepanoj od odbačenih letvi samoukog stolara koji radi samo u fušu dok egzistira na socijalnoj pomoći. Naravno, sjedim u njoj dok je noć. Zar nije uvijek?
Pa s tog hrasta promatram kroz prozor kuće, one prave kuće, čiju fasadu dotiču grane stabla na kojemu sjedim i špijuniram.
Motrim tu sjenku koja iz noći u noć sjedi u kutu sobe na 1. katu i nikada nisam sigurna jeca li ili - urla od smijeha. Krikovi koje ispušta nerijetko nisu ljudski, ali opet, kako bol može imati ljudski značaj? Mislim, bol nije čovjek. Jest dio čovjeka, ali bol je kao kreatura sama za sebe. Ona živi neovisno o obličju u kojemu jest.
I ta sjena pušta iz sebe bol da se manifestira u obličje koje god želi. Zato i zvuči tako zvjerski. Tako neartikulirano. Tako - bolno.
Moje uši, mislim, nisu navikle na takav zvuk. Ali sigurno je da mi para srce. Pa kako gledam sjenke te sjene po podu sobe obasjane samo mjesečinom kako se izvijaju i grče u svoj patnji koju sivilo može prikazati tako osjećam kako mi kapi krvi klize iz prsa po pupku pa niže po preponama da bi se na kraju zaustavile negdje pod mojim tabanima i sljepile se. Smrde te kapi. Po zahrđalom željezu. Ponekad, ponukana vriskovima, umočim kažiprst desne ruke i kušam tu skorenu kap. Gotovo kao da želim izazvati povraćanje jer me uši bole od zvuka koje iz sebe, kao bujicu, izbacuje sklupčana sjenka.
Zlo mi je od njenih jecaja, grozim se njenog histeričnog smijeha. Želim zaglušiti tu buku u sebi pa pokušavam mantrati neku melodiju iz Monthy Pyton-a:
"Always look on the bright side of life...", ali uporno mi se nameće onaj "death" kao da sam jbn Poe. I, s druge strane, ni ne trudim se dovoljno jer mazohistički nastavljam špijunirati tu mizernu sjenku u svoj njenoj bijedi.
Ti to ne razumiješ...nikada i nisi razumjela...Jer ti nisi tu sjenu nikada ni vidjela. A i da si ju vidjela teško da bi se potrudila upoznati ju. Ti si fokusirana samo na sebe. Ti si uvijek sebi bila epicentar.
Nije da te krivim, samo, možda ta sjena danas ne bi bila toliko izlomljena da si se samo potrudila ugledati ju. Ne kroz nju. Nego u nju.
Sada, dok čučim na tom hrastu, slike se vraćaju i gledam tu sjenu dok je bila možda metar niža nego što je sada. Vidim joj kosu, valovitu, plavu s vrpcama u njoj i vidim joj oči, velike i plave, oči u kojima nije bilo te neartikulirane zvijeri koja je s njome srasla s godinama šutanja i gaženja. Vidim joj haljinicu na cvjetiće, poput klišeja, heklane rukavice i čarapice uronjene u crne lakirane cipelice. Tada, metar niža, bila je samo to - slobodna sjena. Danas, metar viša nije samo to. Natovarena osjećajima krivnje, straha, grižnje savjesti za milijun stvari kojima nije ni uzrok ni posljedica, ali zadojena, kao majčinim mlijekom, odrasla na njima. Satkana od nakalemljenih sranja i sama umijećem arhitekta stvorila nakalemljeni život. Zato skutrena u kutu sobička grčevito grli samu sebe i pušta da se iz nje cijede sve te nakalemljene boli...jadi...sranja...
Kakve bijahu njene ceste? Kakvi njeni putevi? Znaš li kakvi su bili mostovi preko kojih je morala prijeći? Znaš li ljude s kojima se morala stapati?
Poznaješ li ti tu sjenu?
Ne, znam da ne poznaješ...a mogla si ju upoznati...Čisto da joj budeš frend.
Danas sjeni ne treba "frend". Danas njoj ne treba ni ljubavnik, ni prijatelj, ni otac, ni majka. Sjena je samo to - sjena. Utkana u svoju bol, u svoje ceste, u mostove, u ljude koji su je napunjali vlastitim govnima, a ona ih je gutala dok na koncu nije prelila sav život o kojem se priča i u sebi ostavila samo neartikuliranu i bezobličnu masu koja opet poprima obličje koje god poželi. I izlijeva se iz nje pa opet vraća - kad god poželi.
Kad mi postane hladno čamiti na stablu vratim se kući.
U tu sobu, na prvom katu, u taj svoj kut.
I sada je sav zvuk opet ja...i ja sam opet sav taj zvuk...
Je li jecaj il` je smijeh, ni ja ne znam.
Je li živo ili nije, priča se po kvartu urbana legenda, al` od mene - samo sjena jest...
Nema komentara:
Objavi komentar