Gdje si sada,
kad sam sama,
pleća punih
onih rana 
koje davno
ja zakopah
i otpravih
preko duge
u svijet zaborava?
Gdje si sada,
kad me breme
kroz ramena
bode,
steže,
kosti lomi
poput šibe?
Gdje si sada,
kad mi prsa
zrak ne znadu,
evo dahćem,
al` ne dišem,
kao u kolovozu
pašće ničije?
Jel` te ima
il` si mašte plod,
one slike 
koju iz romana
prepisah u um svoj
da zavaram
dan,
prevarim život?
Gdje si da si,
ili jesi
ili nisi,
ja te zovem,
evo vičem,
al` kroz oblak
samo kiša
odgovor je
tvoj...
"Plači!" - kažeš,
i ja plačem,
što ti znače
suze moje,
al` ja slušam
i evo - plačem...
Moje breme,
moji noži,
moje trnje,
moja omča...
Gdje si sada
i dal` kušaš
baš te suze
koje tražiš,
"Plači!" - kažeš,
i ja jecam...
Gdje si da si,
ja te čujem,
suze tražiš,
ja ih dajem,
krvi tražiš,
ja ju prolih,
život tražiš,
ja ga nudim,
dušu moju,
k`o na dlanu,
"Evo! Uzmi!",
moja duša
tvoje duše,
vraćam ti ju,
"Hvala, ne bih."