Jutrima se budim, 
zoru gledam,
evo sviće
tamo iznad brijegova
snijegom pokrivenih,
obamrlih,
smrznutih
i stapam se s njima
u bjelini koja
guta
sliku svijeta,
sliku puteva,
sliku mene
kao žene,
kao bića,
kao duha 
koji svijetom plovi
različitih oblika
tražeć` onaj najprisniji...
Nema u mom svitanju
slobode,
nema pripadnosti,
nema zraka,
na prsa mi se spusti
gusta,
teška magla...
Često mislim
prikovana da ću ostat` 
u sunce  gledat`
koje veselo se diže,
podrugljivo se smješka,
namjerno neće
da maglu rasprši
s grudi mojih...
Ne zna sunce da je
samo tijelo moje
koje ležeć` ostane,
a da duh silom vjere
maglu tjera,
rukom goni,
dahom otpuhne,
al` je vjera ta
katkad slaba tako da
me vuče natrag,
gura,
gnječi
magle sivilo 
i ja tonem
kroz postelju,
parket,
beton, 
temelj,
zemlju crnu
da se u njoj umirim...
U suncu tome
ja daha nemam,
okovana strahom,
zarobljena suzom,
samo jednom suzom,
ja znam
da ta suza
makar jedna,
tonu teži
dok mi dušnik grabi
svom ga snagom stišće
prstima čelika
obavija
i silom boli
stišće...
U bjelini snijega
i odsjaju zore
na brijegovima smrzlim,
duše moje zaleđene,
ja sam sužanj
svoje muke,
sama sebi rob,
potlačena,
ponižena,
samom sobom zgažena,
vjerom podignuta,
sjenkom tjeskobe
na dno bačena...
Oh, tjeskobo,
drugo moja,
dokle misliš
ruku držat` moju
i šetat mnome kao kučkom
brijegovima bijelim,
zorama mojim
sunce krasti,
tijelu mome
volju zarobljavati?
Vrati meni
sunca zraku,
samo jednu 
onu zraku
da otjera 
suzu,
onu jednu,
tešku,
mokru,
plimnog vala snage...
Vrati meni 
moju zoru,
buđenje da joj gledam
kroz boja spektar
i novog dana miris
oćutim
bićem svojim...
Vrati meni 
mene,
odi zbogom,
drugo moja,
ruke mi pusti,
noge odveži,
vrati dah
ustima ovim,
daj da dišem,
idi,
bježi...