Katkada sjedim u kutu svoje sobe i prebirem po slikama koje ostaviš za sobom svaki puta kada odeš i ne okreneš se da provjeriš klizi li suza niz moj obraz ili sam kapom prekrio trepavice sklonivši ih tako od tvog nesmiljenog cinizma kojim uvijek obezvrijediš svaku slanu kap prolivenu za tobom. 
Često zapravo, tako čučim u kutu i sjećam se tvojih pozdravnih, mlakih poljubaca, tvojeg nesigurnog hoda ulicom pokraj mene pa nikada nisam siguran jesi li uopće željela da dođem ili si tu samo reda radi, onako, da me "odradiš" pa se olakšana vratiš u svoj život, neki tamo olfo savršen, a znamo oboje kolika te trulež zapravo okružuje u tom kavezu zlatom okovanom. Uvijek dođeš nasmijana i u očima ti vidim nesigurnost, sramežljivost, plahost...to je ono što me tebi privuče svaki put sve jače čak i onda kada mislim da sam postao imun na tvoj pogled, on me opet nesmiljeno obori na pod i zgazi. Savršeno si ženstvena u toj svojoj slabosti. Nikada direktna i to me uzbuđuje. Koračaš pokraj mene kao da me ne poznaješ da ne bi slučajno netko pomislio da se znamo. 
Ali očita je ta kemija među nama, toliko je vidljiva da čak i slučajne prolaznike ošine poput munje, sprži ih na trenutak prije nego prođu mimo nas dvoje. Ti to znaš, zar ne? Taj elektricitet koji struji među nama. Ta sirova snaga. Ta želja koju pokušavaš obuzdati u sebi, a i meni ne dozvoljavaš da ju rasplamsam do kraja. 
Držiš me na uzici. Kratkoj uzici.
Ali ne zbog mene. 
Ti si zapravo ta koja lako gubiš kontrolu nad samom sobom. Ti si živa strast koja jednom kad se zapali teško se gasi. Kao lava kad vulkan eruptira. Doživio sam jednom tu tvoju snagu. Preplavila si me i skoro spržila. Neutaživa, praiskonska glad je u tebi. Ja je mogu umiriti, ja te mogu nasititi, ja te mogu ublažiti. Ali ti mi ne dozvoljavaš. 
Strah je u tebi jači. Strah od osude, strah od krivnje, strah od moralnih p***arija, strah od promašaja, strah od grijeha. Gušiš u sebi sebe i daješ mi se na kapaljku. Vežeš svoje emocije i krotiš moje. Ne daš mi da te volim. Ne dozvoljavaš mi da te ljubim. Braniš mi da te uzmem. 
Ništa mi ne daš.
A ja te k`o budala volim sve više i više i što mi se manje daješ ja te sve više trebam...
I kad smo sami, a to je gotovo nikada, ti trenuci su moj zrak, moja nasušna potreba za opstankom, moj život. I u tim trenucima ponekad dozvoliš dijelu sebe da se samo pokaže na površini tvoje meke i glatke kože i onda ga tresneš nogom u guzicu pa se opet sakrije.
I sada, mila, sjedim u kutu i vrtim slike ukradenih poljubaca i dodira prstiju ruke o ruku...meni su oni svaka utjeha u danima u kojima nemam tebe. Ti se ne daš. Toliko si kruta i uštogljena da svaki val oslobođenja koji ti moja ljubav pruža tebi dođe kao dosadna muha koja je sama distrakcija tvog tako uštogljenog i sumornog života.
Smiješ li se ikada?
Meni je tvoj smijeh najljepša melodija koju sam u život čuo. Svaki put kada se smiješ, čak i onako roktavo, meni srce zaigra od sreće jer znam da se ni sa kim ne smiješ kao samnom. Pa makar od mene radila ludu, ja želim slušati tvoj smijeh neprestano. I znam da je rezerviran samo za mene.
Ti dušo, kao da si dvije osobe u jednoj. Kao Dr.Jekyll i Mr.Hyde, jel` tako? I idem ti na živce svojom ljubavlju jer jednostavno - nisi navikla. Zaboravila si biti voljena. A ja te uporno i uporno volim i to te iritira. Bojiš se i mene i te rijeke mojih osjećaja koje sam cijeli život čuvao samo za tebe. 
Ali, iskreno, boli me dupe za tvoj strah, znaš? Ja te volim. I uvijek ću te voljeti. Moja je ljubav prema tebi tolika da svo to zlato kojim si okovana naspram nje gubi vrijednost. Serem ti se na to tvoje zlato. I na tvoj cinizam kojom gaziš moje suze. I na tvoju hladnoću kada te želim primiti za ruku dok šetamo ulicama ovog smogom usmrđenog grada. Zaboli me i za tvoj strah, mila. Ja straha nemam i to ga nemam za oboje. Pa se ti samo bakći sa svojim, ja ću ljubavlju nositi nas oboje. 
Zašto?
Zato što znam da i ti mene voliš i to na način koji je svijetu nerazumljiv i baš zato me voliš. Jer si takvu ljubav sanjala. Onda, sjećaš se? I zato znaš da sam ja - taj. Baš zbog tog sna, ti znaš da sam ja preslik tvoje ljubavi i da ju samo meni možeš dati, a da ne bude odbačena i popljuvana kao sve godine tvojih kvazi ljubavi koju si trošila na krive. Nisi se potrošila, dušo, samo si se usrala od straha...
Ne brineš za moje suze i, da ti pravo kažem, ne moraš ni brinuti. Ja volim svoje suze jer su podsjetnik na tebe, na moju želju za tobom, na moju čežnju i moju ljubav. Moje suze - to si ti. I ne padaju mi teško. Ni sjedenje u kutu sobe mi nije problem. Sjedim zbog tebe, u miru se sjećam tvoje gipkosti, tvoje žareće topline, tvojih ledenih nogu koje grijah među svojim bedrima. Prisjećam se dodira tvojih usana na mojim prstima, tvoga daha u mom uhu, zabijenog ti prćastog nosa ispod mog pazuha. Opsjednuta si mojim pazusima, znaš to? I kada gola ležiš pokraj mene, a da te ni pipnuti ne smijem, dok njuškaš po mom tijelu, znam da me voliš. Iz svakog tvog dodira kojim me miluješ izbija tvoja ljubav prema meni.
Ona ljubav koja poništava i čučanje u mračnim zakutcima soba i suze i bol...ljubav koja je za mene otkriće i nanovo rađanje...ljubav koja meni daje ono što moja daje tebi, ali ja se tvoje ljubavi ne bojim...
Tvoj nas strah razdvaja...
Ali, budi ziher, ljubav je pobijedila strah!