Nisam ti ja od ovoga svijeta...
Lome me tuge, 
vihori njeni,
satra me sjeta...
Guši u grudima poput mraka
gusta,
teška,
opojna...
Nisam ti ja od ovih ljudi,
njihove sjene me plaše,
njihovi koraci pred kojima
strepim...
Nisam ti ja od ove klime,
hladnoća mi kosti bije,
bura mi je draža
od bilo koje pahulje...
Nisam ti ja od ovih cesta,
prašina njihova me prlja,
trga,
okusom svojim usta mi puni...
Valovi su moji puti,
oni pravac moj drže...
Nisam ti ja od ovih kiša,
moče me kapi do srži
moga bića,
ugrijat` me neće ni duga
koja dođe 
pa se opet skriva...
Nisam ti ja ni od ovoga lišća
izgažena,
žuta,
suha,
previše me na me podsjeća...
Nisam ti ja od ovih gluma,
kazalište za me stran je pojam,
ja jedino umijem
s "kumicama" pričat`,
a izvedbe prepuštam
"glumcima"...
Ne snalazim se u mlitavim rukovanjima
kojih bolje da i nema
kada su znojni,
mlaki,
skliski
poput vlasnika njinih...
Ne volim zagrljaje 
u kojima smrznuta ostanem,
od kojih 

jeza me prođe
poput samoće
u kojoj srce mi vrišti...
Ne volim osmijehe
koji zube predatorske otkrivaju,
u grimasu cereka se pretvaraju 
i rasplinu u istini
koja boli...
Nisam ti ja od ovoga svijeta,
nisam ja ti...
Nisam ja - ja...
Ja otplešem na valu svoje samoće
u neke moje tišine,
nošena plimom boli
i vraćena osekama sjećanja...
Na sebe...