Kako da pišem
riječi sretne
kada prsti sami 
po papiru nose
riječi melankolične,
riječi sjetne,
riječi tuge...
Utkala se u me
poput niti svile,
obavija mi prsa,
prede nježno,
prebire strunama 
mojeg žića.
Upila se,
uvukla,
slijepila s kožom mojom,
pod njom
živi,
diše,
kucka.
Zavšetkom svakog živca
ona dirigira:
"Maestro,
idemo na bis?"
Kako da riječi
smijehom zvone
kada ne slušaju prsti
što im razum kaže?
Poput bujice
ona me nosi,
naplavi na papir
nasukanu,
ogoljelu,
mokru,
trulu.
Ispljune me
pa proguta.
Opet.
Sljubila sa samnom
poput sjenke,
pa me prati,
pa se skrije,
pa iskoči preda me
i opet...
...se smije.
Ona plovi
mojim tijelom,
mojom dušom ona lebdi,
poput zraka,
poput duha,
poput kiše...
Uvukla se,
tu je,
živi,
smišlja,
grinta,
vuče.
Da je čupam,
nemam želje,
jer je ona dio mene.
Zato piše riječi svoje
i nek` piše,
jer su riječi to i njene,
al` i moje.
Ona svoje,
a ja svoje.
Ipak često
nađemo se i na kraju,
budu riječi to života,
i to moga,
riječi njene koje vidje,
samom sobom protka mene
da bi smijeh na koncu
ost`o njenim,
a ona bila samo 
moja...