Ima tamo jedan čovjek koji štrajka glađu već skoro 3 mjeseca i gubi na kilaži, gubi na snazi, gubi na zdravlju...Ali, ne gubi vjeru. Njegov glas ne dopire u javnost. Njegov lik nije na naslovnicama. O njemu se ne priča. On je samo - brojka. Usprkos činjenici da ne štrajka iz vlastitog hira nego je odlučio krenuti u bitku protiv sustava, odnosno ljudi, korumpiranih ljudi koje je taj sustav iznjedrio i zaštitio. 
Za koji je ljudski život - mizerija.
Ima tamo jedan dječak kojeg sustav sustavno rešeta jer je dijete s posebnim potrebama i ne želi mu čak ni šansu pružiti već ga gura u koš s njemu sličnima samo da bi sebe rasteretio i ne "zaprljao" ruke. Koliko god vičemo za prava - ta prava sustav gazi. Jer se sustavu neda bakćati sa ljudskim životom koliko god taj život bio s "posebnim potrebama".
Jer je život - mizerija.
Ima tamo jedan umirovljenik kojemu je sustav već 2 puta "rezao" mirovinu, kako koja vlada zasjedne, tako - cap - skrešu mu iznos mirovine. I to svaki put za cca 100€. Pa mu onda pošalju rješenje o odobrenih "7" ( slovima: sedam ) kuna za koje mu kao država povisuje iznos mirovine da bi za 2 mjeseca istom tom penziću stiglo rješenje o ukidanju upravo tih 7 kuna. Jer je nekome u sustavu dosadno pa donosi rješenja, ukida mirovine, odobrava mirovine, uzima kune, daje kune. 
Kome? Čovjeku. 
A što je čovjek? Mizerija.
Ima tamo jedna majka, samohrana, koja se bori za dijete, za egzistenciju, za komad kruha, ali šikanirana je sa svih strana, odbijena i dijete joj se ne osjeća ni sigurno ni zaštićeno od sustava koji razvikano djeluje upravo za zaštitu majki i djece. Od birokracije našeg sustava ta majka više nema novaca ni za poštansku marku, a kamoli za preporučene pošiljke koje sustav zahtijeva da bi bilepromptno obrađene. Sve mora biti preporučeno. A preporučeno košta. 10 kuna. Pa opet 10 kuna. Koverta velika. Koverta mala. Pa opet, kopiraj ovaj dokument, odi javnom bilježniku za onaj dokument. Ne pitaa sustav otkud majka, djelatnica tamo nekog trgovačkog lanca, čupa kune za preporučene pošiljke Ministarstvu ovom ili onom. Briga sustav. Oni svoje papire moraju dobiti. Pa sjede tako i gledaju u te papire, kopaju nos sa svojim manikiranim noktima od po 50€ i čačkaju uši. A kad samohrana majka traži od sustava pomoć pri plaćanju vrtića sustav kaže: 
"Ne može!"
Jer, što ti je dijete? Mizerija.
Ima tamo jedan invalid, ratni ili ne, kojemu je uskraćena invalidnina jer nije dovoljno - invalid. Ima previše zdravih organa u tijelu. 
Ili, ima jedna žena, 100% invalid s kojom firma ne zna što bi. Jer nije upoznata s pravima invalidnih osoba. A i ne interesira ju previše. Pa tako, sustav i dalje kopa nos svojim noktima koji su veći od tastature. I čačka uši. Trijebi perut s tjemena. Tu i tamo zapne za koju umjetnu trepavicu, krene da ju iščupa, ali - ne može - umjetne trepavice se ne čupaju. Pa suze krenu sustavu i ode sustav - na bolovanje. Zbog trepavice. Dok 100% invalid - slaže namještaj i lupa po blagajni.
Što ti je invalid? Mizerija.
Ima tamo i jedna baka koja zbog duga RTV pristojbe mora ležati u zatvoru tjedan dana.

Ima tamo jedan čovjek koji, kad pregazi ljude, bilo autom, bilo brodom, sutkinji kupi stan i dobije samo uvjetnu kaznu. 
Ima tamo jedan čovjek koji nakon što opljačka državu i državnu imovinu svede na 0, iziđe iz zatvora i ne mora vratiti državi ni kune.
Ima tamo jedna starleta koja ne zna složiti 2 suvisle rečenice za redom, ali pune su je stranice medija. Ona pjeva cicama, a zviždi vaginom. Reklo bi se - 8. svjetsko čudo, brate. 
Ima tamo i izbor za najljepšu Hrvaticu ove godine, a među njima nema niti jedne nabrojane osobe iz ove priče. Jer, za ovaj natječaj bitni su samo "duck" usne, napumpane guze, i pozivi na sex. I pune su ih naslovnice, njihovih nacerenih lica i šupljih glava. I narod to puši. Narodu je samo do "kruha i igara".
A meni sve to zvuči vrlo "sick". Gadi mi se društvo. Gadi mi se sustav. Gadi mi se sustav vrijednosti.
Jer:
Ima tamo jedna djevojka, moja sestra, meni je ona najljepša na svijetu. Ona radi od svoje 15.godine. Ona je pametna i zgodna. Ona je dobra. Ne, ne vucara se okolo za pare. Nema sponzore, a mogla bi ih imati. Mogla bi svoj izgled "unovčiti" s kakvim starim jarcem pa profitirati. Možda čak i otpjevati kakav "hit". Možda napisati knjigu - bestseller. Ali, ona radi  - u kafiću. Radi konstantno, već 7 godina. Poslužuje goste. Za svoje pare. I ne prodaje se. Meni je ona Miss.
Ima tamo jedna žena koja svaki dan brine o beskućnicima, volontira u kuhinji kod časnih sestara. Dijeli obroke, dijeli osmijehe, dijeli svoje vrijeme i ljubaznu riječ. Meni je i ona Miss.
Ima tamo jedan čovjek koji štrajka glađu, s početka ove priče. U njemu je snaga 1000 Samsona. U njemu je vjera 1000 Jerihonskih slijepaca. U njemu je vedrina i ljubav. U njemu je blaga riječ i oštroumnost, intelekt i duhovitost. On je za mene Mister.
Ima tamo ta jedna majka, koja skrbi za svoje dijete s posebnim potrebama, s početka priče. Ona ne postoji. Ona ne živi. Ona za sebe nema minute vremena. Jer, sve je dala svom dječaku. Bori se kao lav da joj dijete prođe kroz sustav i bude prihvaćeno od ovog šugavog sustava. Bori se da dječak napreduje. Da bude u društvu vršnjaka. Da bude. Ona je za mene Miss.
Ima tamo jedna majka koja sama podiže na noge 5-ero djece. I kad ju je sustav najviše gazio, ona je bila bitku za svoju djecu. Oni su sada odrasli ljudi. Ona je heroj. Jer je pokazala sustavu koliko je licemjeran. Koliko pogoduje "velikima", a gazi "malene". Ona je za mene Miss.

Ljepota je u srcu. Ono najljepše oku je nevidljivo. U ovom sustavu izokrenutih vrednota, izopačenosti i zatiranja moralnosti i ljepote duha, moram se zapitati u što će se naša djeca pretvoriti ako mi sami sustavu ne pokažemo da je - ne-sustav? 
Mora li netko umrijeti da bi mi olfo žalili za njim? 
Mora li netko suicid počiniti da bi nas streslo?
Mora li se dogoditi kakva tragedija da se probudimo?
I, bi li nas tragedija uopće probudila?