Voljela bih...
Kada bi ljeto trajalo 12 mjeseci u godini i kada bi tih 365 dana pičila temperatura od 40°C...u hladu...
Kada bi miris zumbula bio jedini miris koji obavija svako živo biće na ovoj planeti i nikada ne jenjava...
Kada bi sladoled od kokosa, čokolade i lješnjaka bio na svakom uglu poput prometnih znakova i svakome tko prođe nudio se bez potraživanja kunica...
Kada bi glupost bila zakonom zabranjena, glupi ljudi, glupe izjave, glupi zaključci...iskorijenjeni...
Voljela bih...
Kada bi djeca izišla iz svojih kuća i igrala se zajedno na ulici bez straha od "baba-roga", "vještica" i "zločestih ljudi" koji kamionima prolaze selom i viču:"Krumpiraaaaa! Lukaaaa! Zeljeeeee!" i pritom "kradu" naše potomstvo. Kada bi odmaknula pogled od televizora, tableta i kompjutera i udahnula zrak te za ozbač primila svoje prijatelje u krug i zaplesala na cvjetnoj livadi. Kada bi brali tratinčice i trgali latice da vide voli li ih njihova simpatija ili ipak ne. Kada bi virtualnu stvarnost zamijenili "real-life"-om. Kada bi se tu i tamo uvaljali u blato pa došli kući da ih majka "sastruže" uz salve sočnih psovki i hinjene ljutnje. Kada bi razbili koljeno il` oba, pali s bicikla bez da su natrpani štitnicima za noge, laktove, glavu...trepavice...Kada bi imali djetinjstvo koje kušaju svim osjetilima, zajednički, u "čoporu" balavih noseva i prljavih dlanova od zemlje i pijeska. Kada bi umorni zaspivali navečer u svojim krevetima i sanjali snove, a sutradan opet ih pokušavali ostvariti.
Voljela bih...
Kada se srodne duše ne bi mimoilazile i živjele odvojenim životima na drugim krajevima svijeta pristajući na simbioze s drugim dušama samo da uspiju opstati u hladnoći i surovosti međuljudskih odnosa. Da se pokloni ljubavi daju onome tko ti pripada, a ne onome tko ti je "pri ruci". Kada ne bi duša dušu pustila da joj klizne između prstiju nego bi ju vraćala k sebi upornošću "starca" i njegove "sabljarke". Nije Hemingway bio budala. Kada čovjek ne bi pristajao ni na što manje od onoga što osjeća da zaslužuje. Da nisu to kule i dvorci, milijuni - već samo jedno: "Tu sam za tebe." Kada bi zvijezda na nebu označavala moj put do tebe i kada bi mi Mjesec bio lađa kojom ću doploviti u tvoj zagrljaj. 
Voljela bih...
Kada se ljudi ne bi ženili zbog trudnoća, kredita, očekivanja obitelji. Kada ne bi uzalud potrošili godine na jednu određenu osobu, shvatili da nije za njih, ali se iz navike vezali za cijeli život. Kada bi riječ "navika" izbacili iz svih rječnika na svijetu. Kada bi brak bio zajednica, ne dvoje ljudi, nego - dvije duše. Kada svadba ne bi bila "parada pijanstva i kiča", već praznik. Sklada. Harmonije. Kompatibilnosti. 
Voljela bih...
Kada djeca ne bi bila SAMO nusprodukt sexa. Prije braka. U braku. Nakon braka.  Kada dječji domovi ne bi bili potrebni i svi odreda bi stavili ključ u bravu. Kada majke i očevi ne bi glumili životinje pa kotili i ostavljali. Kada bi ljudski život bio - blagoslov. Kada bi u dječjim očima živjela samo i isključivo - radost. Znatiželja. Sloboda. Kada bi zakonom bilo zabranjeno raširit` noge i onda "baciti" ljudski život u kontejner. Osakatiti ga. Uskratiti mu elementarno. Kada djeca ne bi bila samo karika u lancu promašenog života, braka, odnosa. Kada ne bi bila promašaj. Već užitak. Od njihova pogleda do osmijeha. Sama sreća. Uz pokoje zrno ljutnje, tvrdoglavosti i ego-tripa. Kada bi dijete bilo "duga" koja svojim bojama uobličuje i šareni život roditelja; bogati naše sivilo koje s godinama preplavi "ozbiljnost" svojstvenu odraslima.
Voljela bih...
Kada se djeca ne bi "ovršavala". Kada ne bih morala čitati kako je provedena ovrha nad maloljetnicima i kako se te iste maloljetnike tretira kao "imovinu". Kada im se ne bi krala dječja nit srca, djetinjstvo, kada im se ne bi amputirala svakodnevica. Kada ne bi suze očaja preplavljivale lica 4-godišnjaka. Kada bi očaj na dječjem licu bio samo apstraktan pojam. Izmišljotina. Kada grimasa boli u 6-godišnjaka ne bi bila...Jednostavno - ne bi bila! Kada sve te ne-emocije ne bi dodirivale djecu. Barem do jedno 18...Nije fer...Kada bi dijete bilo zaštićeno poput velebitske degenije il velike pande. Kada bi institucije bile tu radi djeteta. Ne radi fotelje. Nego radi "duge".
Voljela bih...
Kada naš parlament ne bi bio ispunjen budalastim govorima dječaka i djevojčica koji kradu djetinjstva djeci. Koji kradu živote odraslima. Koji su ukrali starost djedovima i bakama. Kada ne bi nebuloze odzvanjale zidovima gdje se odlučuje o našim sudbinama. Gdje se donose zakoni za "dugu" i protiv nje. Kada bi čovjek čovjeku bio ruka koja pomoć pruža. A ne vuk. I to jedan poprilično budalasti vuk koji bi pušio travu i vozao se besplatno dok se njegovim sugrađanima suze na licu smrzavaju jer nemaju s čime "potkuriti" peć. Ni drva. Ni "trave". Kada bi budalama bilo zabranjeno odlučivati i o čemu pa makar to bila boja vlastitih im gača. kada bi budale morale imati tutora koji će odlučivati za njih. A kamoli da budale imaju ikakve funkcije u odlučivanju o "dugama".
Voljela bih...
Kada se ne bi natjecali u vanjskoj ljepoti uređenja grada tokom Adventa i natrpavali lampice na stabla, klupe i štandove iza kojih stoje smrknuta lica, ogorčeni pogledi i grube riječi. Kada bi ljudi koji šeću ulicom grada koji je proglašen najboljim u Europi i to drugu godinu za redom bili nasmiješeni. Samo to. Nasmiješeni. Kada bi im iz očiju izlazila toplina i mir. Ne sumanuta potrošnja. Ne ludilo kupovine. Ne frustriranost. Ne nervoza. Ljepota duha. Mir. Srdačnost. Što ti znače svi ukrasi kada ih ni ne primjećuješ od mrene straha i srdžbe na svojim kapcima? Što ti znače konji bijeli i kočija, što ti znači miris kuhanog vina i fritula, što ti znači sav sjaj šarenih lampica "Kod Rudolfa" kada ti to srcem ne osjećaš? Ne prodire u tebe. Smrznuti ti prsti i zaleđeno srce. Vidiš - a ne vidiš. Čuješ - al` ne čuješ. Tu si...Ali nema te.
Voljela bih...
Kada bi svim tim novcem za kojim trčite zaista mogli kupiti bogatstvo duše. Kada bi imali mir u srcu. Zaista, kada bi vas ta sila koja nagoni na "još, još i još" uistinu i zadovoljila. Ispunila sve te vaše rupe i praznine koje zjape u vama poput Orkinih raljA. Kada bi mogli kupiti vlastiti spokoj.
"Dobar dan. Lijepo molim 20dkg mira, molim Vas."
"Hoćete da Vam narežem ili ćete u komadu?"
"Može u komadu, hvala pa ću sama prepoloviti po potrebi."
Voljela bih...
Kada ne bi postojale zabrane ljubavi. Kada se promiskuitet ne bi izjednačavao sa slobodom da čovjek voli koga želi voljeti. Kada etikete poput "kurva", "štraca" i "kalandraka" ne bi označavale žene koje su izišle iz usranih odnosa i okrenule se sebi. Kada muškarac koji ima ljubavnice ne bi bio "faca", a istodobno žena koja to radi - "flundra". Kada se pogreške ne bi skupo plaćale i kada osjećaj krivnje i vječna vatra ne bi bili sredstvo manipulacije. Kada bi oprost bio naše "dobar dan". Kada se međusobno ne bi mrzili i kada nam hrana ne bi bila sočan trač i podvala. Kada bi sa srca naših otpalo blato jala i ljubomore i kada bi pustili jedni druge da živimo.
Voljela bih...
Imati baraku na pustom otoku, neucrtanom na kartama. Jedan čamac na vesla i "pentu" u rezervi. Jednu palmu da mi hlad pruža i stablo banana. Udicu i vršu. 
Voljela bih... 
Svoje dane biti tamo gdje me srce vuče, možda jedan zagrljaj duše i kap maslinova ulja da mi ribu "zatoća"...