Samo ti šuti...
Tvoja je tišina
glasnija od bubnja
domorodačkih plemena
među kapima vlage
slijepljenima na lišću prašumskom...
Samo ti šuti...
Tvoj muk probija
zvučni zid moje nutrine
jače od oronulih MiG-ova
ove naše zemlje...
Samo ti šuti...
U tvojoj tišini
ja čujem prazninu
svih riječi,
svih snova,
lepet krila
svih leptira...
Samo ti šuti...
Nečujno poput daha
u zagrljaju strasti...
Dođe
pa mine...
Izgori u muku
tišine...
Šutiš li iz ega
ili od očaja,
ja pojma nemam.
Ali...
samo ti šuti...
Jer tvoja je šutnja
smrt mojim leptirima,
suton života
njihovim krilima
kojima mahaše
u mojim sekundama...
Samo ti šuti
i ne progovaraj riječi
jer riječi su treptaj,
žar,
nada...
Moje su uši gladne tišine
jer ona samo to nosi...
Muk.
Mir.
San.
Samo ti šuti
i grij moje jučer
riječima prošlim
koje tišina proguta...
A ti - šuti...