Zapravo o tebi pišem oduvijek; čak i onda kada te nisam poznavala pisala sam o tebi.
Je li to uopće moguće?
Uvijek sam mislila da sam pretovarena sanjarenjima i nerealnim očekivanjima. Uvijek sam bila samokritična te sebi samoj spuštala kritetije.
Nisam čekala.
Sve sam htjela pod mus, sada i odmah.
Nisam birala.
Nisam razmišljala.
Mislila sam da ne postojiš.
Mislila sam da nisam vrijedna...
Oprosti mi.
Nikada ni za čime u životu nisam žalila. Sve moje pogreške samo su ures na licu moje duše. One me učiniše osobom kakva sam danas. Sve su one moji ožiljci, brazgotine...uspomene...bilo lijepe ili ružne one su - ja.
Nikada nisam žalila zbog krivih procjena, pogrešnih postupaka, krivina u koje sam se upuštala nekoliko desetljeća unatrag; sve su to bile moje krivine. Neke su me iskrivile, neke opet - poravnale.
To sam ja.
Prošlost me istesala da postanem ovakva kakva jesam. Danas, sutra, jučer. Srljala sam gladno i pohlepno u bitke, vodila ratove goloruka i nenaoružana ičime osim voljom da pobijedim. Čak i kada sam gubila, osjećala sam se kao pobjednik. Ne možeš to objasniti razumom.
Srce zna da je i iskustvo - pobjeda.
Što ti znači život ako o njemu nemaš ništa našarano u bilježnici uspomena?
Sigurnost? Umjetno stvoren kavez za bijeg!
Stabilnost? Floskula!
Materijalno? Parodija u kojoj duša grca u suzama!
Jer...jedino za čime žalim je što nisam čekala...
Ne, sve sam grabila u tom trenu kada bi mi se našlo pod nosom. Hedonistički sam gomilala...krive stvari, krive prijatelje, krive ljubavnike...
Netko bi rekao da sam isuviše malo sebe cijenila. Možda je u tome istina. A možda sam se samo bojala pa sam željela stvoriti svoju "kulu od karata" ispod koje ću skriti svoje srce i ne dozvoliti vjetru da ga raznese pod nečije tuđe noge...
Trebala sam čekati...tebe sam trebala čekati...
Kasno mi je sada to priznati, ali kako se kaže, nikada nije kasno...Možda to "nikada" i ne dođe - nikada. Ali ja priznajem - trebala sam te čekati!
Onako kao što si ti čekao - svoje prve ljubavi, svoje prve suze, svoje prve bure i svoje prve južine...zagrljaje ispod zvijezda i ukradene poljupce na barci...
Nisam ja ti!
Mene nitko nikada nije čekao. Valjda sam se bojala da nikada i - neće.
Da sam samo mizeran komad prašine koji se skuplja ispod nogu drvenih stolica koje se nitko ne osjeti očistiti. Čisti li itko ikada te nogice? Ja se prva rijetko kada sjetim to učiniti.
Evo, tako sam i ja, mala čestica sive prašine koju nitko ne primjećuje.
Pa sam ugrabila ono što se dokoturalo u moj zagrljaj poput pauka u čiju se mrežu zaplete kakva sočna muha.
Ili, poput biljke mesožderke koja proguta gusjenicu u tili čas.
One iz gladi za hranom.
Ja iz gladi za ljubavlju.
Za pripadanjem.
A oduvijek pripadah samo tebi. Čak i onda kada te nisam poznavala. Jer, ne poznajem te ni sada. Ali znam da stojiš tamo negdje, ispod svjetionika moga rodnog grada, možda, na udaru bure dok te valovi prskaju i sol ti se zapliće u crnu kosu i možda, samo možda - čekaš mene.
Jesmo li se već upoznali?
Ili ti tek imaš doći?
Znam da postojiš i znam da si stvaran...postojiš poput onog "svijeta u kojem bih živjet` htjela"...samo, ne znam što ću s tobom jer za tebe, dušo, jednostavno nema mjesta u ovoj mojoj "kuli od karata".
Možda, kad bi došao i puhnuo u nju, kada bi otpuhao sve te "herčeve, pikove, trefove i kare", možda bi moje srce bilo otpuhano na pravo mjesto - pod tvoje noge. Ja ti ga želim staviti pod noge. Ne onako kako se dajem Svevišnjem. On me ima cijelu.
Ali tebi želim dati onaj dio koji mi On dozvoljava da ti dam.
I znam da želi da upravo tebi to dam.
Mogu sad potrošiti cijeli životni vijek žderući se zašto te nisam čekala. Znam zašto, nije to uopće upitno.
Nego, voljela bih si oprostiti što te nisam čekala. Voljela bih kada bi mi Bog oprostio to što te nisam čekala. Voljela bih kada bi ispravio sve moje krivine i doveo me do tebe. Tamo gdje pripadam. Tamo gdje jesam. Tamo gdje mi srce stanuje.
Da taj komadić puzzle, moje duše, sjedne na svoje mjesto, tik do tvoje duše jer tamo pripada.
Ni ti ne možeš koračati ovim svijetom. Nisi kompletan. Nedostaje ti dio.
Nedostajem ti ja.
To je poput tužnog zova usred noći...poput pjeva sirena koje su odvukle Odiseja s njegova pravca...uporno zavijanje praznine...sjete...gladi...
Rupa je u meni.
Rupa je u tebi.
Gdje si?
Tko si?
Koliko dugo si me spreman čekati?
Znam - do kraja...godine uludo utrošene, moje i tvoje, koje nisu trebale biti toliko puste da sam samo znala čekati.
Da se samo nisam bojala.
Da sam samo...
Neka mene tu sa spoznajom o tebi. Imaginarnim sjećanjem na tvoje ruke, tvoje "našminkane" oči, tvoje usnice, savršeno oblikovan nos.
I tvoj miris.
Ne poznajem te, ali znam koji miris nosiš.
I znam da je tvoja duša toliko čista i toliko prozirna poput stakla da u njoj mogu vidjeti i dotaknuti svoj odraz. Ja sam u njoj. Puna ti je duša mene. A moja vapi za tvojom.
Sestrinski.
Bratski.
Prijateljski.
Majčinski.
Ljubavnički.
Sve si moje.
Sve u jednom.
Čekaj me...tamo negdje...na buri...na jugu...slan od mora ili od suza...čekaj me...
Doći ću ti...
Nema komentara:
Objavi komentar