Nema potrebe da objašnjavam i meni samoj neobjašnjivo. Ipak, u nedostatku pametnijeg posla, objašnjavam.
Povukla sam se u svoju pećinu i slabo komuniciram s ljudima. Iskreno, ne trpim ljudske glasove koji u mojoj glavi bruje poput dosadnog roja muha.
Ne volim pričati na telefon. Zato ljudima često govorim da mi pišu. Ne zato što ne volim ljude, samo, iritiraju me njihove riječi, njihova laskanja, njihova - očekivanja. Ne da mi se slušati mijenjanje tonaliteta prilikom izgovaranja laži, nakašljavanje kad se istina prekrije, ne trpim ljudske priče.
Ne pričam na telefon. Nemam vremena trošiti minute i sekunde na lascivne priče koje u meni stvaraju nelagodu, a dovoljno sam pristojna da isti tren ne poklopim slušalicu, nego se trudim na silu cijeli taj repertoar nebuloza pretvoriti u zafkanciju.
Ne volim komplimente.
Ne od ljudi koji me poznaju samo ovako...iz mojih priča, iz mojih riječi, iz mojih slova...To su samo moja slova. To nisam JA.
Ne možeš znati jesam li lijepa ako mi ne gledaš u oči dok razgovaraš samnom.
Možeđ samo misliti da sam toliko glupa da ću, ako mi kažeš da sam predivna, zatreptati okicama s druge strane žice i maštati o sjedinjenju s tvojim tijelom.
A neću!
Možeš mi davati komplimente u ispraznim frazama "jedinstvenosti", "neponovljivosti", "duboke duše"...ali zlato, ja ne padam na to. I da padam, moraš me poznavati.
Ne hodam ovim svijetom da bih hranila ego trkeljanjima napaljenih jarčeva.
Ne trebam puno prijatelja, ne gomilam poznanike, ne pričam s njima i ne želim stvarati "umjetne" odnose. Ne želim nikakve odnose.
Odnosi su puni očekivanja. A ja očekivanja nemam. 
Što znači da sam ja "hranilica za jarčeve"? 
Ne upoznajem se s ljudima koji mi puno aludiraju na nešto što smatram da je svijet za sebe. Ne prihvaćam razgovore od kojih se crvenim ispod ove gomile pudera kojim prikrivam ožiljke.
Nabijem i vas i vaše lascivne dvosmislene komentare.
Pristojnost je svrha. Poštovanje. Umjerenost.
Nisam od onih koje hodaju stanom s viklerima na glavi, bocom konjaka u jednoj i cigaretom u drugoj ruci i jedva čekam da netko ( jarac ) pohvali moj dekolte. 
Alooo, ja nemam dekolte!
I ponosna sam na to.
Ne palim se na dahtanje, ne privlači me "sexy" cerek, ne tražim ljubavnike, a o ljubavnicama još nemam stav definiran. 
Ne privlače me priče o temama koje su dio čovjekove intime.
Ako već moram pričati na telefon, JA biram s kime ću. A pričam ISKLJUČIVO s ljudima koje poznajem u nekom bližem smislu. 
Nemam vremena.
Nemam volje.
Neću da pričam!
Boli me uho od telefona.
Boli me glava!
Znoje mi se dlanovi i ušne resice.
To  ne znači da ne možemo komunicirati porukama. Koje, ako prijeđu granicu uvijek mogu obrisati i zaboraviti. 
Glasove teško zaboravljam. Glas obilježi čovjeka. Glas definira. Poruke su kao tijelo bez duha. Ne možeš poruku poistovjetiti s čovjekom. A glas možeš. I onda, kada taj glas izrekne nešto meni "bljak" ja jednostavno moram čovjeka, vlasnika glasa, prekrižiti. A ne volim križati.
Zato, ljudi, ja zaista ne pričam na telefon...