Tebe bih voljela
u novogodišnjoj noći
priviti uza se
kao nikad nikoga,
poljubac ti utisnuti
u te usne meke,
reći da te volim
bez kajanja,
bez straha,
bez okova
odstojanja...
Tebi prvom
ruku pružit',
znajuć' da ćeš
u zagrljaj me
privuć',
za nas kurtoazija
nikad nije
važna bila...
Voljela bih tebi
dati
onaj poklon
kojeg čuvam
život cijeli,
nevrijedan bijaše svakom,
al' ti si meni,
kao i ja tebi -
netko,
i ne samo
onaj netko,
nego čitav svijet...
Tebe dobit'
pod imelu
san je koji
ni znala nisam
sanjat'
dok te budna
ne sretoh
i to već u smiraj
svojih nadanja,
kad već sjedinom
pozdravljat' počeh
sutone dana
života
odbrojana...
Voljela bih
nestat' na trenutak
i u izmaglici
ti poželjet'
svako dobro,
al' sebična bivam
jer ne želim
da bez mene
ostvare se
izrečene želje...
Monopol stavih
na tvoje žiće,
k'o djevojče na
svoju lutku,
nemoj bez mene
sretan biti,
krajnja škrtost,
ja to znadem...
Ipak,
bi li mog'o
puninu sreće
dušom kušat'
s nekom drugom?
Voljela bih
biti tvoje
novogodišnje
ostvarenje,
dar pod borom
celofanom ljubavi
umotan,
tvoja radost,
tvoja sreća,
tvoje,
moe -
sve...
Pružam prste
u mislima
da ti suzu
nježno dirnem,
da ju pratim
kad niz obraz
klizne,
usnama ju skupim
sa usana tvojih...
Gdje su Nove
koje bez nas
prođoše
bespućima
besmisla
i laži,
samozavaravanja,
obmana i
utapanja;
gdje su
naše Nove
i imasmo li
na njih pravo?
Gdje su pošle
bez nas,
gdje zalutale
ostavivši
gorak okus
alkohola,
cigareta
u nama,
ljudima bez
lika?
Voljela bih
tebi prvom
reći:
"Sretna, dušo!",
ali samo samnom
da je sretna,
samo s tobom
da sam sretna.
I u ovoj
i u drugoj
Novoj...

Ne pitaj me danas
što se desilo
iza zavjese od tame,
ne zovi me
i ne brini,
samo rane 
bičem nanesene
ližem po tko zna
koji put...
...i opet ću...
Danas nemam rimu
da ti ponudim
na dlanu,
da se njome sladiš,
da ju piješ,
da ju kušaš
nepcima od zlata,
danas nemam sebe
jer me slomila
batina vlasnika
kaveza moga
k`o životinja
cirkusantska ja sam,
pokrivena ušima,
na slami
i u blatu
valjam svoje boli,
potrošena,
izranjena,
silovana...
Ne pitaj me danas
gjde su moji snovi
i zar nemam smijeh
k`o ukras,
odgovor na svaku sjenu,
ta da gdje sam
vjeru  skrila,
smisao i razlog,
nemam -
danas...
Iz pora mi 
krv k`o iz lavljih usta
na fontani lije,
utapa me u sebi,
povlači
i grije,
evo rime,
al` nehotice,
nije važno,
toplo mi je...
Ubilo me,
dušo moja,
kukavičluk
i ta strepnja,
pa sam sebe 
mjesto nje i
žrtvovala,
k`o na pladnju
glavno jelo
kanibalu,
i za desert
cijelom plemenu,
evo,
jedi,
uzmi,
satri,
ubij,
tijelo to je...
Samo tijelo...
Nit` ne kuži
da je lutka
to što tuče,
to što gazi,
to što troši,
da je prazan pogled njen,
da ne boli to što
bolit` trebalo bi,
da nit` dodir
ne osjeća,
otplovila joj duša...
...već odavno...
Ne traži me danas,
neću reći niti riječi
o sramoti
i o strahu,
zašto ležim
kao štakor
na bunara dnu
i molim
da po me dođe
Dama,
da dahom svojim
zamrzne
kukavnost ove žene,
polomljene,
satrvene,
potrošene...
Ne pitaj me,
čamim dolje
da ne osjetim
sunca zraku,
plavinu neba,
da ne osjetim život
jer me podsjeti
na tijek
rijeke 
koju ti razumjet` nećeš...
...rijeke straha...
Plovim njome
čitav vijek,
ne pristajem u luke
baš zbog toga,
da ne okusim 
trun slobode,
zarobljenik ja sam
i prava nemam,
samo lutka
iscrtana osmijeha...
Kada kročim
na obalu nogom
što ti misliš
da moj vlasnik,
strah,
učini?
Zategne on uže
pa povuče,
silno,
strašno,
snažno,
podsjeti me
komu pripadam.
Lutka to je...
Pa se igra s njome,
troši, 
pleši,
ljubi,
gazi,
ne osjeća ona
niti lahor,
niti kišu,
a ni suze...
Nema nje...
Na dnu ležim,
iza lika njena,
ležim ja,
a ne vidiš me!
Krvarim iz
pore svake,
mirisom mesa
ovijena,
al` ti
ne vidiš me!
Zovem skrita iza
lika njena,
vičem, 
plačem,
molim,
vapim,
al` ti
ne čuješ me!
Ostala je gore,
lutka ta,
iscrtana osmijeha
sa žarom u očima,
prpošna
i pametna,
rječita
i samosvjesna,
ohološću obučena...
Moj je štit,
moja brana,
moj bijeg
i moja java...
Zato,
ne traži me,
ne pitaj me,
ne zovi
i ne čudi se 
što lutka
danas osta
nijema... 

 
 
 

DANAS BIH...

Danas bih svašta...
Danas bih te pomirisala kao pas drugog psa, onjušila feromone koji izbijaju iz tvojih pora i - možda bih te čak i obilježila, ne onako kako psi obilježavaju svoje teritorije, nego, onako, kao što ja to radim...
Kako ja to radim? Nemam pojma, zapravo, jer iz dana u dan drugačije se osjećam, nisam bipolarna, ne, nisam ni višestruka ličnost, ali u mojoj duši prebiva mnogo osjećalaca u mnogo, mnogo soba....To ti dođe kao neki dvorac, ne oni bezvezni dvorci koje gledamo na Viasat History, nego pravi pravcati dvorac kakav sklepati može samo aktivna imaginacija...Mislim čak da u mom dvorcu nema zidova koji bi ga sputavali odnosno omeđivali. Moj se dvorac uvijek iznova širi i povisuje, ovisno o potrebama osjećalaca - postoji li ta riječ "osjećaoci" ili sam i nju ugurala u dvorac koji je nemoguć pa zašto onda i sama riječ koja označava obitavaoce ne bi bila nemoguća?
Uostalom, to je moj dvorac. 
Moje sobe. 
Moji osjećaji.
I moji osjećaoci!
Da, danas bih s tobom radila svašta...Ne znam smijem li se slobodno izražavati, danas je cenzura prisutna i na ljekovitom bilju, a kamoli neće biti na nekim škakljivim temama ili je možda upravo suprotno, ne viđam zadnjih godina cenzuriranje intime koliko se cenzurira sloboda govora, ma nije to sloboda govora, već je to sloboda razmišljanja, zapravo. Doduše, nismo ni u situaciji kada trebamo razmišljati, Wikipedija razmišlja za nas, tako da nam mozgovi leže pod palmama negdje u tropima, ispijaju koktele i postaju zapušteni alkoholičari. Ionako ih nitko ne treba. Beskorisni su.
Danas bih i pobjegla s tobom. Ne čak ni u trope, makar me ta klima savršeno konformira, ta vlaga i vrućina i znoj...mmm, svašta bih sa znojem, ali ne smijem - cenzura - volim taj osjećaj pečenja same sebe kao na gradelama i onda se ljudi pitaju otkuda mi crvene fleketine po licu, jbt, tko mi je kriv kad svake godine umislim da sam potomak Cigana i da me nikakvo UV zračenje ne može skuriti.
Do kraja svog života izgledati ću kao ogromna vodena kozica ispunjena trilijunima manjih kozica. Do kraja života vjerujem da ću se usuditi navući na halucinogene droge pa me zapravo neće uopće biti briga kako izgledam. Ja ću sebi uvijek izgledati predivno. 
Da, pobjegla bih. Ne samo s tobom. Danas bih zaista bila spremna prebjeći k tebi. Doma. Ono što sam se zaklela da više nikada u životu ne bih učinila - uselila u nečiju kuću i dobila "all inclusive"( osim ako nisam na LSD-u). Ali samo danas bih i to učinila. 
Da na trenutak okusim tvoj jezik.
Nikada ti nije falilo onog vitamina od kojeg jezik postane izbrazdan, kao da ga je netko žiletom izrezuckao, sjećaš se one djevojke koju smo poznavali, Ličanke, ona kad bi preklopila svoj jezik izgledao bi kao reljef Perua, pun udolina i visoravni.
Bio je to jedan gadan jezik.
Uvijek sam mislila kako je dečkima s kojim se ona ljubila, upada li njihov jezik u te njene proreze?
Ti s time nisi nikada imao problema - tvoj je jezik gladak kao moje noge prije nego su mi dlačice krenule rasti, a ja napravila prvu štetu sa žiletom. Bilo bi glupo da napišem da ti je jezik gladak kao bebina guza - ta se fraza non-stop ponavlja, a usporediti jezik s guzicom nije mi ni na kraj pameti. 
U svakom slučaju, da, jezik ti je i mekan i sočan. I topao, što bi zapravo trebalo biti logično, ali, vjeruj mi - postoje tako hladni jezici da imaš osjećaj kao da se ljubiš s gušterom. Ljubila sam se s nekim jezicima koji su djelovali kao boca Ožujske netom izvađene iz zamrzivača. Rosne, previše rosne i ledene.
Tvoj je jezik, što bi narod rekao - aman-taman!
I da, danas bih dotrčala kod tebe doma, bez kucanja uletjela u hodnik, banula u tu tvoju sobu koju zoveš kraljevstvom i kušala ti jezik. Zatim bih ti se nasmiješila i - otišla. Ne, ne bih odmah otišla svojoj kući. To bi bilo dosadno i suviše obilježeno strahom od odmazde. Otišla bih se još malo vozati Jadranskom magistralom, po mogućnosti na raketi, Kao Jura Stublić po Chicagu. 
Glupo zvučim, ali danas ću monopolizirati glupost. Svojatam ju jer mi je ćeif. Danas sam glupa jer bih s tobom  prešla preko valova i utaborila se na onom otočiću koji se zove identično jednom drugom - sjevernije od tvoga. S tobom bih, usprkos tvojim nebrojenim glupostima i slabostima na koje sam alergična kao što sam nekoć bila alergična na proljeće pa sam po tijelu dobivala osip s prvom pojavom visibaba i čohala se i čohala, a što sam se više čohala više me - čohalo, e, tako na tvoje slabosti imam sličnu reakciju - samo me sada svrbi mozak, a jezik smišlja mnogostruke uvrede na tvoj račun. Ipak, s tobom bih danas raširila šatorska krila na tom otočiću i na obali toćala noge skrivajući pogled od tvojih nožnih prstiju jer me pogled na bilo čije prste dovodi do gnušanja, ne znam zašto, ali ni svoje do nedavno nisam mogla gledati, kao da me podsjećaju na primatske papke i vraćaju mi svijest o vlastitom podrijetlu. A s obzirom na to da sam vjernica - Darwin se u meni izravno sukobi s Njime u meni pa ne mogu gledati ničije nožne prste.
Možda bi ti mogao na nogama imati peraje? Samo danas, ok?
I držala bih te za ruku kao da ćeš mi pobjeći, a ne možeš zapravo nikud pobjeći jer je taj otočić izoliran i nema ni barke ni broda ni luftmadraca s kojim bi mogao otploviti s njega, a bez mene. Ne znam ni kako smo došli na otočić. Samo znam da smo tamo, da smo jedno kraj drugoga i da nam je raketa parkirana u tvom dvorištu da ju čuva ono čudo od tvog psa koje voli gristi tuđe guzice.
Možda bih danas s tobom mogla raditi i nešto više od pukog kušanja jezika i glumljenja romantike na morskome plavom žalu...Ali bojim se da ću biti cenzurirana. 
Ipak, raditi ću što mi se prohtije pa ću kliznuti kosom niz tvoja prsa i zagolicati te oko pupka trepavicama, smišljeno i namjerno te bockati jer znam da očekuješ svašta, a ja sam danas u cenzuri. Doći ću do ruba tvojih mudanata ( ili mudanti ) i onda ću kao prava sirena jednostavno nestati u prvom valu plime i roniti na dah 15 minuta dok se ti konačno ne zabrineš i kreneš u potragu zamnom. A ja sam cijelo vrijeme skrivena pod tvojom desnom perajom, nagon me tjera da bacim oko na nožni ti palac, ali ne mogu, u meni se vodi bitka epskih razmjera, ne kužiš ti to...Pa me pogledaš kroz svoje smaragdne oči i privučeš k sebi, ispod površine mora mi se ljubimo, sada si i slan i sladak, miješaju nam se sline i grcamo od uleta mora u naša grla, suze teku, ali one se ne primjećuju, stapaju se s morem i otplove s njegovim valovima pa se razbiju o stijene tamo preko puta, negdje u kanalu, tko zna - možda i u Italiji?
Danas sam odlučila biti tvoja...sutra ću biti tko zna čija, ali danas stavi embargo na mene i nedaj me da me kakva ilegalna ribarska brodica koja lovi ribe dinamitom odvuče u svojim, od koralja proparanim mrežama i da me onda nasukanu na veliko "ništa" ostavi da se topim na užarenom suncu, koliko god to ovoj "suncoljupki" primamljivo zvučalo.
Danas ću te gledati damski i ženstveno, onako kako sam naučila iz filmova, a čime me Mater Priroda nije nagradila pa sam vježbala gledajući Taylor-icu kako trepće Bogartu ili kome već, sve sam ih pobrkala jbt, ona se udavala 7 puta i mora biti da je jednom u životu treptala baš Bogartu. Ako i nije, pozivan se na današnji monopol na glupost. Ja ionako ne gledam filmove, ovo što sam se prisilila odgledati bilo je samo zbog treptanja. Namignuti ću ti u stilu noćne dame iz Amsterdama i nadati se da sam u svoj svojoj nezgrapnosti ipak uspjela izgledati kao dama. A ako i nisam, uvijek mi ostaje životinjski nagon. Ne bih ti ni naplatila, majke mi. Toliko si mi dobar. 
Đabe što si dobar, kad si glup. Slab. Nepouzdan.
A s obzirom da sam i ja glupa i slaba - to prezirem. I kod sebe i kod drugih. 
Treba mi moja suprotnost.
Inače mi treba.
Danas mi pašeš ti takav kakav jesi. Ali to nije dovoljno. 
Trebala bih biti kiparica pa te modelirati prema svojim fikcijama, prema svojim mjerilima i kriterijima. Ispao bi savršeno - lud. Kada bi se ljudi ravnali po meni to bi bio predivan, čaroban svijet ispunjen luđacima. Utopistima i idealistima.
Ja sam danas sve od nabrojanog. 
Sutra ću opet biti ona stara...kaže Josipa...a možda dođe dan kada više neću biti ona stara, nego ću biti ona prastara, jer prvo bijaše ono, a tek onda ovo...kužiš? I onda ćemo ti i ja, na Stublićevoj raketi sletjeti na otok i loviti ribe i glavonošce, a ja ću plesati oko vatre kao Indijanka dok ćeš ti laštiti svoje peraje u mraku šume da ti ne vidim nožne prste...
Danas sam sva u tom pijesku, u tom valu, u tom moru i u tvom jeziku...

 




 

ZAPLOVIH NOĆAS...

Zaplovih noćas...
Dignuh sidro 
i zaplovih
morem tamnim,
uzburkanim,
morem plavim,
mjesečinom obasjanim
morem 
mojim...
Razapeh jedra,
bjela poput dojki,
napeta i čvrsta,
avanure željna
bedra...
Zaplovih noćas
brodom sanja svojih,
a to more,
uvijek moje - ni ne dvojih,
bez valića
i bez stijena,
bez koralja
i bez sjena,
samo Mjesec
ogleda se u njem
da mi osmijeh dadne
prije neg i on
u to more,
noći izmučen
izmoreno padne... 

Na sred pramca
stojim sama,
kao duh sam,
Mjesečeva dama,
vjetrovi mi 
mrse kose,
na lice sljubljuju,
pa oko mene nose,
pramen amo,
šamar mi pljusne,
pramen tamo,
niz leđa spuzne... 
Slobode dašak
u grudi mi uđe,
konačno ćutim
što to "život" dođe,
sama,
usred mora,
usred pjene,
soli meke,
nove "žene",
to je ona
moja zora,
što me budi
iza snova
koja rudi
novim danom,
koja zove
"Pođi zamnom!"
u novinu,
u početak,
u visinu,
u daleke
zemlje čuda
koja me,
poput pobuda,
gone da se tražim,
da odvežem čvorove,
da zaplovim
u neviđene krajeve
vlastita bića
i otkrijem
k`o Amerigo,
neka nova,
divlja proljeća...
Zimu prekočit` ću,
ovim brodom
nasred kojeg viču:
ja kapetan,
i kormilar,
ja poručnik,
al` i kuhar -
sve sam sebi
u osami svoga mora,
sretna ne bih
bila više
ni da imam 
tisuć` ljudi previše!
Ja sam sebi
evo - taman,
sve u svemu -
"moonligh madame",
mašem vama 
koji ostajete,
da me bijelim
maramicama otpratite,
mahali ste onda
sa suzama u oku,
mašete i sada,
s rukama na boku,
ja otiđoh...
...leđa moja 
nek` vam reknu,
i Mjeseca topla boja:
"Zbogom, adio - i
ostajte mi dobro!"
sve dok i vas vaši snovi
na put ne potaknu...

 
 



 
 

SAMO ZAMISLI...

Samo zamisli...da je život pred tobom ravna cesta koju koraci tvoji nadograđuju mjesto asfalta, da kud god pogled svoj svrneš može izrasti što god poželiš - od otrovnog bršljena preko opasnih ruža sve do miomirisnih zumbula - ti biraš...
Samo zamisli...da je cesta života tvoga put kojim hodiš da bi se upotpunio zajedno sa svime što oko tebe živi i diše...da bi nosio ljubav i blagu riječ, podršku i radost...da ne postojiš ti, kao sam za sebe već si dio velikog plana koji te smješta u sami centar jedne mašinerije - kad ti staneš, sve stane...
Samo zamisli...da u umu svome gajiš one boje koje osvjetljavaju jer je tmina zapravo samo odsustvo svjetla, znaš li da tmina kao nešto konkretno zapravo i ne postoji te da čim upališ svjetlo ona nestane jer je nikada nije ni bilo?
Stani na tren i posljednji se put osvrni na svoju prošlost - hajde, idemo zajedno - ja se osvrćem također zadnji put, evo, s tobom. 
U njoj nije bilo puno lijepoga, zar ne? 
Ali, ona je upravo ono što joj ime govori - prošla. Prošlost je prošla. I neće se više vratiti. Samo zamisli da u rukama držiš gumicu i brišeš riječ po riječ te svoje prošlosti, pozdravljaš se sa sada praznim listovima papira te okrećeš novu, neoštećenu i još nenapisanu stranicu i vjeruj mi, sada ti biraš i s kojom bojom ćeš pisati i kako...ti biraš... 
Ali, možeš pisati samo SADA. Ne sutra, ono ionako nije u tvojim rukama. Imaš samo ovo sada. I da, možeš pisati...možeš crtati...možeš slikati...
Ili, pjevati...
Ali - samo SADA.
Samo zamisli...da ti nisi čovjek kojeg je definiralo milijun tragedija. 
Jer - nisi. 
Ti si čovjek koji je definiran davno prije nego je i ugledao svjetlo dana. 
Jedinstven. 
Poseban. 
Neponovljiv.
I zato, zašto ne pustiš rep koji vučeš za sobom?
Ja sam svoje repove pustila. Ionako mi ne pašu uz nove čizme. Ne poklapaju im se dezeni. Vrlo je lako, zapravo, pustiti te repove ispod kojih kao i kod tvorova, izlazi samo smrad - u defenzivnom stavu smrad - straha. 
Zamisli da se ne trebaš braniti niti ikome opravdavati za svoje pogreške koje si u prošlosti počinio. 
Zamisli da te te pogreške NISU obilježile kao osobu. 
Nisu ti učinile ništa zbog čega bi danas morao hodati pognute glave, trpjeti udarce i poniženja.
Hajde, samo zamisli...da si dijete...da imaš oči djeteta koje se veseli leptiru i čezne samo da ga na trenutak dodirne te prstićima osjeti onu blagu prašinu s njegovih krila...Hajde, pokušaj, nasmiješi se...
Ti i jesi dijete, to dijete, nisi nikad leptira dotaknuo, a zapravo cijeli život samo to želiš - ne da ga zgnječiš, nego da okusiš čudo njegove moći letenja pod svojim prstima...
Samo zamisli...da se nikada ništa dogodio nije...jer i nije...zapravo, nije...Sve je prošlo, sve je rijeka snova odnijela nizvodno da bi se razbilo u podnožju vodopada oprosta...Nema više buke, boli, straha i tame...Upali svjetlo, samo pritisni prekidač i upali svjetlo...
Samo zamisli...da je svaka tvoja želja stavljena sred tvoga srca da bude ispunjena, ukoliko je dobra za tebe...usudi se željeti mimo svoje prošlosti...usudi se tražiti, usudi se pitati, ne boj se - biti...
Zamisli samo da sjediš i pišeš pismo samome sebi, da si otac sebi i pišeš svome sinu - koje riječi bi si napisao? Da li bi vikao na to dijete ili bi ga mazio i tješio usprkos svim pogreškama koje je to neposlušno derište počinilo? 
Bi li ga sadistički kažnjavao ili bi ga zagrlio da u tvom naručju shvati da se zaista nema čega bojati?
Samo pokušaj predočiti sebi kako koračaš suncem obasjanom cestom svoga života, ostavljaš tminu iza svojih leđa i ne osvrćeš se, nemaš zašto, tamo nisi ništa ostavio osim svojih tama, i mjesec i zvijezde i sunce ti pokazuju put, a ti si obgrljen svrhom koju ne poznaješ, ali osjećaš, instinktivno, da ti je svrha biti - dobro. 
Samo zamisli da ne postoji ništa, apsolutno ništa, osim tebe, osim sada i osim puta pred tobom. Nemoj stajati u očekivanju bumeranga prošlosti. To se dogoditi neće. Da si otac samome sebi nikada ne bi bumerangom kažnjavao to ranjeno dijete. Otvori svoje ruke i primi spokoj mirenja sa samim sobom, pomiri se sa tim djetetom koje ionako nije krivo za tvoje tmine i dozvoli sebi da hodaš svjetlom obasjan, svjetlom ugrijan i svjetlom vođen.
Ta nisi ovdje da bi posrtao po mraku!
Oči ti nisu na glavi da ne bi vidjele niti su ti uši dane da ne bi čule, usta da iz njih izlazi očaj, niti mozak da bi stvarao misli koje te učahuruju u strah, bol, beznađe i smrt. 
Ne! 
Nisu ti ruke dane da ih prekriženima držiš u strahu da ćeš odbijen biti ako poželiš zagrliti, niti su ti noge na tijelu da stoje na mjestu u grču oklijevanja jer misliš - gdje god da kreneš upasti ćeš u zamku. Ne!
Sada si u zamci! Ego - zamci! Krivnje - zamci!  Straha - zamci!
Laži - zamci!
Srećom, te su zamke samo produkt našeg uma. One zapravo i ne postoje.
Vjeruj mi, te zamke nisu stvarne zamke.
Kada upališ svjetlo, zamke nestaju, poput mraka koji također - ne postoji.
Samo zamisli...da je tako lako kako govorim - postati opet TI. Jer je, lako je. 
Ništa od onoga čime si se sputao - zapravo ne postoji.
Samo zamisli...da si željen, da si voljen i da ti ne treba ni trun hrabrosti - nego samo odluka - da upališ svjetlo...
I nestati će svaka sjena - obmane, varke, utvare ropstva...ispariti će pod svim zrakama svjetla koje pustiš u nutrinu svoju i shvatiš:
"Ti nisi svoja prošlost, ti ne znaš što je budućnost. Ali sada - ti si TI. I ne možeš biti baš ništa drugo doli - TI!"
Samo zamisli...prisjeti se tko si...prokopaj rov do svojeg sjećanja i pronađi dijete u sebi, podsjeti se - tko si i upali svjetlo...
Samo probaj upaliti svjetlo...
Volim te...

 

ŠUTI...

Šuti...
Riječi su 
jedino što
vezalo je
ove duše
potrošene dvije,
ove ljude
koji zalutahu
pustinjom,
sami hodahu
tražeć` nadu
u oazi,
fatamorgane 
osjećaja gradu
satkanom od 
riječi...
Šuti...
Na riječima smo
kule gradili
slovima od papira
kojima se
nijedna duša
ne bi smjela da 
dira,
koja garanciju
ne nude
čak ni kada
se u noći bude
tijela strašću
shrvana,
slatkoćom ljubavi
samo zanesena...
Šuti...
Sada mi riječ
tvoja poput zmaja
od kartona
lebdi glavom,
isisavajući zrak
iz grudi mojih,
kraljevna sred trona,
utopije,
imaginacije,
lažima ispunjenih,
šarenih
balona... 
Šuti...
Na njivama riječi
posađena palma
sred zime ove,
ni proklijati
nikada
trebala nije,
korijene pustila
samo u snove,
a obmana njina
na tronu svome
sada se smije...
Šuti...
Na oranici slova
golo je sjeme,
klica je sjaja,
previše vode
u bujici očaja
dobilo je...
Na riječima sam
gradila temelj
onoga jučer
koje gumica briše,
onoga sutra
koje se nikome više
niti crta,
niti piše...
Šuti...
Dušu si hranio
pjesmama starim,
slao mi pisma,
poklanjao knjige,
skupljačica riječi
kao da jesam,
slovo me liječi,
zaljubljujem se 
u ljubav 
i slovima veselim...
Šuti...
Krivac ja sam;
luda stara,
tinte potrošene,
izblijedjelih sjećanja
k`o iz starine
prenešene,
na papirusu zauvijek
izbrisane,
tvoje pjesme,
moja nota,
slova tvoja,
moji dni,
tvoje riječi,
moji sni...
Moji mostovi,
tvoje mine,
tvoj je barut,
a moje visine...
Šuti...
Sada je kasno,
šutnju ja iskam 
jer je zvuk
preglasan,
kakav god je -
za me - stravičan;
odbijam od sebe
svako slovo,
svaku riječ,
ne mogu ponovo
srcem sklapat`
rečenicama život svoj
pa nakon praznih redaka
satrvena skapat`
u osami listova
ispunjenih samo
suzama...
Šuti...