Ne pitaj me danas
što se desilo
iza zavjese od tame,
ne zovi me
i ne brini,
samo rane 
bičem nanesene
ližem po tko zna
koji put...
...i opet ću...
Danas nemam rimu
da ti ponudim
na dlanu,
da se njome sladiš,
da ju piješ,
da ju kušaš
nepcima od zlata,
danas nemam sebe
jer me slomila
batina vlasnika
kaveza moga
k`o životinja
cirkusantska ja sam,
pokrivena ušima,
na slami
i u blatu
valjam svoje boli,
potrošena,
izranjena,
silovana...
Ne pitaj me danas
gjde su moji snovi
i zar nemam smijeh
k`o ukras,
odgovor na svaku sjenu,
ta da gdje sam
vjeru  skrila,
smisao i razlog,
nemam -
danas...
Iz pora mi 
krv k`o iz lavljih usta
na fontani lije,
utapa me u sebi,
povlači
i grije,
evo rime,
al` nehotice,
nije važno,
toplo mi je...
Ubilo me,
dušo moja,
kukavičluk
i ta strepnja,
pa sam sebe 
mjesto nje i
žrtvovala,
k`o na pladnju
glavno jelo
kanibalu,
i za desert
cijelom plemenu,
evo,
jedi,
uzmi,
satri,
ubij,
tijelo to je...
Samo tijelo...
Nit` ne kuži
da je lutka
to što tuče,
to što gazi,
to što troši,
da je prazan pogled njen,
da ne boli to što
bolit` trebalo bi,
da nit` dodir
ne osjeća,
otplovila joj duša...
...već odavno...
Ne traži me danas,
neću reći niti riječi
o sramoti
i o strahu,
zašto ležim
kao štakor
na bunara dnu
i molim
da po me dođe
Dama,
da dahom svojim
zamrzne
kukavnost ove žene,
polomljene,
satrvene,
potrošene...
Ne pitaj me,
čamim dolje
da ne osjetim
sunca zraku,
plavinu neba,
da ne osjetim život
jer me podsjeti
na tijek
rijeke 
koju ti razumjet` nećeš...
...rijeke straha...
Plovim njome
čitav vijek,
ne pristajem u luke
baš zbog toga,
da ne okusim 
trun slobode,
zarobljenik ja sam
i prava nemam,
samo lutka
iscrtana osmijeha...
Kada kročim
na obalu nogom
što ti misliš
da moj vlasnik,
strah,
učini?
Zategne on uže
pa povuče,
silno,
strašno,
snažno,
podsjeti me
komu pripadam.
Lutka to je...
Pa se igra s njome,
troši, 
pleši,
ljubi,
gazi,
ne osjeća ona
niti lahor,
niti kišu,
a ni suze...
Nema nje...
Na dnu ležim,
iza lika njena,
ležim ja,
a ne vidiš me!
Krvarim iz
pore svake,
mirisom mesa
ovijena,
al` ti
ne vidiš me!
Zovem skrita iza
lika njena,
vičem, 
plačem,
molim,
vapim,
al` ti
ne čuješ me!
Ostala je gore,
lutka ta,
iscrtana osmijeha
sa žarom u očima,
prpošna
i pametna,
rječita
i samosvjesna,
ohološću obučena...
Moj je štit,
moja brana,
moj bijeg
i moja java...
Zato,
ne traži me,
ne pitaj me,
ne zovi
i ne čudi se 
što lutka
danas osta
nijema...