Dignuh sidro
i zaplovih
morem tamnim,
uzburkanim,
morem plavim,
mjesečinom obasjanim
morem
mojim...
Razapeh jedra,
bjela poput dojki,
napeta i čvrsta,
avanure željna
bedra...
Zaplovih noćas
brodom sanja svojih,
a to more,
uvijek moje - ni ne dvojih,
bez valića
i bez stijena,
bez koralja
i bez sjena,
samo Mjesec
ogleda se u njem
da mi osmijeh dadne
prije neg i on
u to more,
noći izmučen
izmoreno padne...
Na sred pramca
stojim sama,
kao duh sam,
Mjesečeva dama,
vjetrovi mi
mrse kose,
na lice sljubljuju,
pa oko mene nose,
pramen amo,
šamar mi pljusne,
pramen tamo,
niz leđa spuzne...
Slobode dašak
u grudi mi uđe,
konačno ćutim
što to "život" dođe,
sama,
usred mora,
usred pjene,
soli meke,
nove "žene",
to je ona
moja zora,
što me budi
iza snova
koja rudi
novim danom,
koja zove
"Pođi zamnom!"
u novinu,
u početak,
u visinu,
u daleke
zemlje čuda
koja me,
poput pobuda,
gone da se tražim,
da odvežem čvorove,
da zaplovim
u neviđene krajeve
vlastita bića
i otkrijem
k`o Amerigo,
neka nova,
divlja proljeća...
Zimu prekočit` ću,
ovim brodom
nasred kojeg viču:
ja kapetan,
i kormilar,
ja poručnik,
al` i kuhar -
sve sam sebi
u osami svoga mora,
sretna ne bih
bila više
ni da imam
tisuć` ljudi previše!
Ja sam sebi
evo - taman,
sve u svemu -
"moonligh madame",
mašem vama
koji ostajete,
da me bijelim
maramicama otpratite,
mahali ste onda
sa suzama u oku,
mašete i sada,
s rukama na boku,
ja otiđoh...
...leđa moja
nek` vam reknu,
i Mjeseca topla boja:
"Zbogom, adio - i
ostajte mi dobro!"
sve dok i vas vaši snovi
na put ne potaknu...
Nema komentara:
Objavi komentar