ŠUTI...

Šuti...
Riječi su 
jedino što
vezalo je
ove duše
potrošene dvije,
ove ljude
koji zalutahu
pustinjom,
sami hodahu
tražeć` nadu
u oazi,
fatamorgane 
osjećaja gradu
satkanom od 
riječi...
Šuti...
Na riječima smo
kule gradili
slovima od papira
kojima se
nijedna duša
ne bi smjela da 
dira,
koja garanciju
ne nude
čak ni kada
se u noći bude
tijela strašću
shrvana,
slatkoćom ljubavi
samo zanesena...
Šuti...
Sada mi riječ
tvoja poput zmaja
od kartona
lebdi glavom,
isisavajući zrak
iz grudi mojih,
kraljevna sred trona,
utopije,
imaginacije,
lažima ispunjenih,
šarenih
balona... 
Šuti...
Na njivama riječi
posađena palma
sred zime ove,
ni proklijati
nikada
trebala nije,
korijene pustila
samo u snove,
a obmana njina
na tronu svome
sada se smije...
Šuti...
Na oranici slova
golo je sjeme,
klica je sjaja,
previše vode
u bujici očaja
dobilo je...
Na riječima sam
gradila temelj
onoga jučer
koje gumica briše,
onoga sutra
koje se nikome više
niti crta,
niti piše...
Šuti...
Dušu si hranio
pjesmama starim,
slao mi pisma,
poklanjao knjige,
skupljačica riječi
kao da jesam,
slovo me liječi,
zaljubljujem se 
u ljubav 
i slovima veselim...
Šuti...
Krivac ja sam;
luda stara,
tinte potrošene,
izblijedjelih sjećanja
k`o iz starine
prenešene,
na papirusu zauvijek
izbrisane,
tvoje pjesme,
moja nota,
slova tvoja,
moji dni,
tvoje riječi,
moji sni...
Moji mostovi,
tvoje mine,
tvoj je barut,
a moje visine...
Šuti...
Sada je kasno,
šutnju ja iskam 
jer je zvuk
preglasan,
kakav god je -
za me - stravičan;
odbijam od sebe
svako slovo,
svaku riječ,
ne mogu ponovo
srcem sklapat`
rečenicama život svoj
pa nakon praznih redaka
satrvena skapat`
u osami listova
ispunjenih samo
suzama...
Šuti...