Budna prebirem rukama po tvojim sljepoočicama...I udišem ti miris muževan poput tvojeg osmijeha kojim razbiješ svaku moju barijeru koju su izgradile sjene onih dana, prije stiska tvoga dlana o moj dlan...
Topiš led, floskulom se razbacujem u nedostatku novih riječi, iza usana ti zubi poredani u savršen niz predatora koji vreba, čeka, snuje, ali mene to ne plaši...strujiš mnome kao boje duge, prelijevaš se i upijaš u kožu moju koja drhtavim glasom treperi i moli za još...
Sanjam te...
Kada spavam tvoje oči prodiru kroz svaku poru koja je stvorena da ju nosim u obličju ove žene, ispod ožiljaka, davno prije nego sam im postala vlasnica, ti si se utkao u mene poput biljega...
Zato te i pamtim kroz vječnost, nismo se mi upoznali dušo - mi smo se znali oduvijek...Od prvog slova koje je prešlo preko tih usana mekanih, tako podatnim dok ih ljubim i požudno uvlačim u svoje da se sjedine zauvijek i nikada više ne postoje same za sebe, kao hrana gladnom, kao oaza u pustinji...kao izvor vode meni žednoj kroz svemira bespuća i staze zvjezdane od kojih sam oduvijek bježala, satrvena strahom noći i jezom samoća koje su me izgradile da bih konačno - ne pronašla - nego se vratila - tebi...
U očima ti vidim svoj odraz, kao ogledalo ispred mene stoje, te oči prozirne boje mora s umilnim zelenim algama koje mu daju notu i odsjaj u kojemu plivam, zaranjam i ne izlazim na površinu po zrak jer ti si, dušo, moj zrak, ne znaš li to?
Znaš, ja znam da sam i ja tvoj zrak makar ti ne ploviš mojim očima jer se u zemlji sjena plovi samo obranama i bjegovima, a ti nisi navikao bježati, zar ne?
Pusti me da sanjam, to je moje pravo, nek` me ostave svi moralisti da sanjam jer sam u snu samo tvoja i nikada ničija nisam ni željela biti...Sanjam tebe i tvoje ruke, velike dlanove, grube i tvrde na dodir, a meni tako meke, tople - posjedničke ruke - ti znaš o čemu pričam, sve sam ti to šaptala na uho dok sam hvatala naše ritmove u mojim noćima...Kada klizneš svojom rukom niz ovo što se tijelom zove, mojim tijelom, mojim leđima, mojim grudima ja ne osjetim stranca, ne poznajem čak ni spol tvoj, ali znam da si moj kao što znam da tvoja ruka nastavlja se na moje biće...Nejasne su riječi, nedovoljne, tako šture, ali ti znaš, dušo, da su tvoje ruke stvorene da klize mnome, ne mojim tijelom - nego mnome...
Dušu miluješ svakim svojim prstom, prebireš po strunama ove ranjene životinje, ona živi ispod mene, smotana u klupko zaborava, krvava od rana baš onih dana u kojima sam te znala, ali sam pobjegla sakrivši se i od tebe i od svijeta i od sutra...Ni danas tada nisam osjećala u izmaglici boli, jada, samosažaljenja koje nitko nije čuo...koje nitko čuti nije htio...
Kada svojim tijelom preklopiš moje, kada se svaki tvoj dio sjedini s mojim i osjetim ti prsa kao svoja, tvoje bokove kao moje, tvoja bedra poput mojih - ja znam što znači biti jedno - dva su tijela, ali jedno...moja sjena, tvoja sad je; mojim tijelom ti sad hodiš; moje oči, tvoj su pogled; usnama mojim ti druge ljubiš...
Sanjam te...
Uvijek iznova samo tebe...U tvom plesu ja sam glazba; to čak više nije dodir, to je uron, uzdah...život kroza život...
Lutala sam Saharama i krčila šume svojega ega i svoje oholosti; svetila se, ljubila površno, udovoljavala svijetu, pravilima, normama, izgrađivala kule, ma ne od karata, moje su bile od betonskih blokova koje sam rukama zidala, mort miješala od suza, gorčine i osvete, gonjena zvijer je slizavši rane podigla pogled i gradila jazbinu u kojoj će vladati - sama sebi carica biti... I nije me sram, ne sramim se ni malo što sam gazivši preko srca zgazila prošlost, sjenu otjerala i izišla van...
Ne sramim se...što sam se davala okolo da bih se pokupila konačno u tvojim očima...
Ipak - vrijedilo je...
Što bi bilo da ih nikada nisam susrela iza tog cereka svijeta, nakon prašnjavih cesta vlastitog ropstva, nakon stoljeća šikare i krvavih mi dlanova?
Zato me pusti da sanjam...da sada ti, samo ti dušo, cijelovima svoje ljubavi, jer ja znam da me nitko nikada neće voljeti kao ti, ližeš moje rane i krijepiš ostatke ostataka - mene - rascjepkane u milijune krhotina, ti strpljivo slažeš; ja kada razrušim, razbacam i pokušam spaliti - ti dođeš i nanovo skupljaš, sastavljaš, podižeš - ti me voliš, to je to, ljubav je to...I znam, da do kraj svoga života rušim, gazim i bacam samu sebe u vatru boli, ti ćeš uvijek dolaziti, pognute glave i u tišini strpljivijoj od bilo čega znanog sakupljati me iz dana u dan, postojano voljeti i blažiti sve tame koje me sapinjahu, koje me zauzdavahu i koje me naposlijetku - odrediše ovakvom kakva jesam.
Za tebe ja sam - ja.
I voli me, uvijek, voljet` ćeš me - uvijek...
Zato ti se stalno vraćam...kad otplovim plimama svoga bijesa, svojih rupa golemih poput kratera, kada me lava užarene boli odnese daleko od tebe...ti me vratiš svojim dugama, svojim bojama mekoće i privrženosti upravo tim valovima mene same...ti razumiješ...ti znaš...pa i ono što ja sama nikako dokučiti ne mogu...ti me voliš...
Svojim tijelom, svojom tugom ti me ljubiš...I kad sam te upila u sebe, i sinoć, i jutros, ma i sada te upijam kroz svaku česticu ove izmrcvarene duše u glavi mi bubnja tvoj mekan jezik kojima piješ s mene tu jezu koja me satkala...nikada ti nije dosta...dok ne uvučeš u sebe zadnju kap, pa ikada opet poteče - ti ćeš svojim ustima grabiti, svojim očima maziti, svojim rukama liječiti...
Drhtim i u snu i na javi, drhtim od potrebe da me samo svojom zoveš i da me pratiš na cesti mog života, kakva god ona bila, jer ja sam oštećena kao i ona, a ti si oštećen kao i svoj put...Mi smo dušo klupko kaosa sapleten u savršenstvo...
Misliš li da je moguće od toliko noževa napraviti pero?
Misliš li da postoji šansa od toliko krvi dobiti med, mlijeko?
Ja sam s tobom nešto drugo, nešto što ni sama upoznala nisam...tvoje mlijeko i tvoj med...tvoje pero...tvoj lahor...Nešto nepoznato, nestvarno, neobično...na što ni sama navikla nisam...Ti me vodi...moraš me voditi, makar samo snovima - budi moja snovolovka - uzmi sve te more i prometni ih u čudo sna nakon kojeg se u znoju kupam, al` ne više straha...
Ti si moja snovolovka...
Nema komentara:
Objavi komentar