RECI MI...

Reci mi,
mila moja,
dok me gledaš
vidiš li ti
tko sam
zapravo - ja?
Reci meni,
dušo moja,
kad me okom
vrebaš,
što ti kaže,
gdje sam - ja?
Kaži mi,
jedina moja,
dok me maziš 
dahom svojim
vrelim,
ovo tijelo
kojim prođeš
jezikom toplim,
smjelim,
pripada li ono
meni
ili tvojim oduvijek je?
Reci meni,
zvjerko od svih zvijeri
iz dubina šuma
izagnana,
jesam li u tvom oku
naručje meko
ili plijen sam
samo,
drsko htijenje,
obijest,
čas?
Tko sam tebi,
reci meni,
jer sam 
nitko
oduvijek 
sebi?
Kaži mi,
željo moja,
kad me grliš,
osjetiš li
mene svoga
il` ti ruke
samo skliznu
u bezdana 
grotlo moga?
Dok mi usne
cjelivaš,
osjećaš li nektar,
vlagu njeg`vu
il` ti usta 
zrakom praznim
hode,
tražeć`,
iskajuć`,
moleć`...
...ispod njega
duh sam samo?
Gledaš li
u oči moje
il` to samo
odraz tvoj je
na jezerca
površini,
hladnoj,
glatkoj,
osjećaja britvi,
neumoljivoj luci
nekih starih 
valova sjete,
pokopanih 
s gusarima
srama,
a bez broda,
bez jarbola
i bez 
dobro poznatih
voda? 
U ruku tvojih
zagrljaju
dodiruješ li
prsa moja,
ono mjesto
gdje se kucka
i gdje bije,
il` ti kliznem
poput mlijeka
kroza prste,
bijele,
vitke,
odlutam niz paučinu
sjećanja što pauk
splete,
u sredinu,
uz dužinu...
...u dubinu...
Postojim li,
mila moja,
daj mi reci,
ima li me,
tko sam,
makar tebi,
da li jesam?
U zrcalu
ne vidim se,
dok koračam
izbom tvojih snova
lika nemam,
ni otiska
u prašini tvoga poda,
trag ne ostavljam,
niti ćutiš
dodir moj
kad te milujem 
dok spavaš...
Ne postojim
ni za doručkom ti,
u zdjelici žitarica
ni valić
ne uspijevam učinit` 
svojim dahom...
...nema me...
Kada šetaš
svojih želja
alejom
i brojiš
hrastove,
po granama divljine svoje,
svoju glad
i svoj tek,
vješaš po njima
mene
iscjepkanog,
razdijeljenog,
potrganog...
...da me nema...
Reci mi,
sve si moje,
tko sam
u šetnici
tvoga ega,
tvojeg plana,
tvojih sanja,
postojim li
il` me ubi,
ta taština,
sujete koralji
na koje
pribode 
žiće moje?