Možda se ni susresti nismo trebali, ali nikada, ni u ovom životu, ni u nekom paralelnom halucinogenom filmu, ali ipak jesmo pa sada opipavamo u tami vlastite sjenke izdužene po zidovima naših ojadnih duša potrošenih u davanjima svijetu za kojega, ionako, stvoreni i nismo...
Potrošili smo se lutajući, tražeći jedno drugo, udišući smrad truleži umotan u celofan i ponuđen na "izvol`te", prihvaćali smo što nismo željeli, a sve iz straha od samoće...
Paradoksalno jest da smo upravo zato i ostali - sami...
Ti sa sobom, ja sa sobom...okruženi tisućama likova i njihovih krinki ispod kojih kucaju srca iste te samoće kojom smo ugušeni...
Smisao smo tražili u prolaznim zadovoljstvima čije ime pokazuje koliko smo smisla i našli - upravo toliko dok ne svane zora...Svako nam je buđenje donijelo svjesnost o tome da je - prošlo...Svako jutro, s prvim zrakama užarene kugle podsjetilo nas je na isti komad mesa u našim grudima koji tuče otkucajima jeze...pumpajući našim tijelima bojazan od koje bi se naježile naše dlačice na potiljku...od koje bi obamrli naši dlanovi i noge nam se odbile pokrenuti iz postelja...
Zagrljaj samoće pod znojnim, bijelim plahtama nabacanima po ostacima našeg postojanja...Užegli miris propalih snova...Kroz prozorska okna tuče nam u oči poput šamara vojnika u seoskoj birtiji nakon previše ispijenih čaša samozavaravanja...
Možda smo trebali nastaviti spavati...u snu sam te voljela jače, u noći sam ti se podavala snažnije nego što bih to ikada mogla s ovim tijelom, ovom opipljivom tvorbom učiniti na javi...moja duša se valjala po tvojoj isprelevši udove s takvom lakoćom kako nikada tijelo osjetiti ne bi moglo...strujanje želje i kapljice strasti...usnama sam skupljala suze nježnosti s tvojega vrata; s tvojih usana u sebe ulijevala sok života koji strujaše među nama snagom elektriciteta - izmjenične struje - rekao bi Tesla...sve sam tvoje bila ja, u snu si moje bio ti...trebalo je nastaviti spavati, nema takvih dodira na javi...
Možda smo ljubavlju nazvali ono što pokreće svijet od kada pamtimo...od kada se sjećaju sve generacije prije nas i što će secirati nove generacije; onaj animalni nagon za spajanjem, za uzimanjem više negoli davanjem jer mi smo navikli grabiti, mi smo sakupljači, mi smo svrake koje u svoja gnijezda zgrću tuđe emocije, tuđe dodire, tuđe duše...ono što nas nagoni da se podamo pod nečiji torzo samo da na tren budemo dvoje, a ne jedno...I to je prošlo, i to se promijenilo istim onim svitanjima koja nas podsjete na to da smo uvijek bili - sami...
Možda smo se trebali napiti koji puta više, mada moja jetra i danas pamti gorak okus čaše, ledom pune, dok ne smrzne svaki okus nepca i klizne niz grlo dok ne eksplodira u mozgu...navodeći tijelo da pleše, ruke da grle, noge da se - šire? Ne...nije stvar u nogama, stvar je u slobodi...oduvijek naganjanoj, zavazdan iskanoj, nikada pronađenoj - slobodi...
Jer, i opet, zora svane...mamurlukom donešena zora, a u noći sakrivena - sloboda...
Možda smo trebali kao u neka stara vremena, umjesto lobotomije ( glave ), lobotomizirati srce, otvoriti prsa - moja, tvoja - secirati lagano dok pod rebrima ne bi izvukli - što? Misliš li da bi našli naše duše? U rukama držali 21 gram te tvorbe i onda - što?
Ja bih, po svoj prilici, napravila koktel, nešto kao Mojito ili Bloody Ma(ja)ry - u shakeru pomiješala alkohol i progutala naiskap - slobodu.
"Vrati se ti, dušo moja, gdje ti je i mjesto. Presurov je ovaj svijet, a oko mene svira "Dotak`o sam dno života..." - nisi ti, dušo, spremna za invazije bešćutnih malih Gestapo vojnika. Ostani gdje jesi, pomirisala si zrak težak od maljavih prsa, pazuha koji vode nisu ni tražili, a da jesu, pitanje je bi li našli, naguravanja odijela oko sebe, odijela koja pokrivaju praznine u nama, u meni - u tebi."
Možda bih ju trebala posuti po foliji, aluminijskoj, srebrnoj foliji i zapaliti...gledati kako isparava i samo ju - pustiti da vijuga, bijela, prozirna, plavkastog odsjaja da odlebdi...gore...među oblake, među orlove i supove, još više i više do kraja svemira...Opčinjeno promatrati taj dio sebe koji nikada posjedovala i nisam, koji je tu samo kolateralna žrtva svih mojih krivih odluka, pogrešnih izbora, savršeno pomno izrađenog plana za prošlost i sadašnjost...
Budućnost sada više ne planiram...samo se nadam...molim se da noć postane jutro, a jutro noć te da onaj zrak koji mi nadimlje prsa umjesto da me diže, on me sve više tišti, da taj zrak postane moje disanje života...da više ne držim slamku u ustima ispod površine mutnog jezera strahujući od sjena beštija pod njime, polu-svjesna da su i one produkt mene...znaš li i ti to? Sve su naše beštije, u biti, samo naše...
Možda smo se trebali upoznati, ti i ja, na nekim drugim otocima, poput pustinjaka, asketa, neopterećeni našim prošlostima, nezauzdani našim sadašnjostima dozvoliti sebi neku novu budućnost...promijeniti scenarij - je li to moguće u vremenu sudbina?
Bi li želio samnom mijenjati scenarij svoje budućnosti ili sam zakasnila; jesi li toliko uvjeren da je nemoguće mijenjati tijek svojih dana, svojih svitanja - svojih misli; daješ li šansu samo noćima dok usplahiren čekaš jutro, a moliš se da ono nikada ne svane?
Možda sam ja ta koja širi ruke, stojeć` navrh Behar planine i vičem tvoje ime eonima, zovem te da se probudiš, da se popneš k meni i zajedno samnom vičeš dok nam vjetar kosu nosi, kako kome, zapravo, da se note izvučene iz naših grla formiraju u iscrtane znakove u magli...k`o u nekom stripu...superheroji na kraju svijeta...na početku neba...
Možda me nikada nećeš čuti, onako zapravo, moje riječi koje ti poklanjam možda dodirnu površinu tvojeg bića, malo zagrebu, ali ne prodru duboko, do onih poljana na kojima želim da ih posijem...nemam oruđe kojim mogu doprijeti do tih ulica na kojima ležiš, bespomoćno se nadajući da će oslobođenje doći...iz noći u noć, iz jutra u jutro...ali zaista ja samo ovaj glas imam da te zovem, da vičem i da bjesnim...
Možda se i bojim doći do dubina tvojih...možda tamo zapravo i nisi ti, nema te, možda si odavno poletio sa kolibrićima duž oblaka te se spokojno smjestio na krilima nekih novih, neotkrivenih ptica koje te ispuste sred prašume, u vlagu vlastitih nadanja koje potom utapaš u blatu močvara prekrivenih varljivim lišćem "sreće"...
Možda smo trebali preskočiti adrese, praviti se da se ne poznajemo, da se nikada susreli nismo na točki koja nas spaja...na točki koja nas razdvaja...na točki koja je uistinu točka samo naših želja, našeg jada i našeg straha od samoće...
Ti si moja točka, ja sam tvoja točka, naša točka sve je, samo istina nije, sada, dok se u prah pod mojim nogama pretvara, voljela bih da sam dušu spalila, u dim pretvorila gledajuć` ju kako leti...kako hrli u onu slobodu koju nama svako jutro krade...
Nema komentara:
Objavi komentar