SJENA

Pratim neku
sjenu staru,
izbrazdanu,
prašinom prekrivenu,
polomljenu,
duhom praznu,
ispijenu,
u crninu zavijenu,
ostavljenu...
Vičem za njom 
gromkim glasom,
što sam bliže -
ona brže trči,
sustić` ju ne mogu;
ona hita,
bježi,
nestaje,
k`o po ledu
svoga daha - 
otkliže...
Klizne samo 
u dubinu
straha svoga,
naglavce se
ona baci,
krili ruke
k`o da leti,
k`o u zagrljaj 
ljubovca svoga
sleti...
Ne čuje se
niti dah,
niti krik,
ništa!
Tame samo
prodirući
zvuk...
Pratim sjenku
nijemu,
tihu,
kao šutnje dijete,
izvor muka,
al` ne muke,
plod tišine
i sjete
njine...
Trčim za njom,
ne sustižem;
grabim nogom
da je taknem,
sjenku staru
kao svijet,
satkanu od niti
negdašnjega žara,
hitra žića,
zvrka kolo,
romske vatre,
svega dara -
dara.
I posrćem,
pa i padnem,
al` ni skute njene
ne uspijevam 
da taknem;
osvrne se
paleć` okom
mene - 
bijeda
i bez nje ja sam,
ali sa njom
još i veća.
Zašto tražim
uništenje
sebe sama?
Reklo bi se -
luđak, bena -
zabadava!
U njoj
ja sam
i budala
i bezumnik,
šaka jada,
tragikomičan, 
sirot lik;
u njoj meni
život  gasne,
ona uzme,
al`ne vrati,
sa njom
sebe izgubim
u času,
zalutao u 
tamu 
sjena njenih!
Sjena sjene!
Prošlost
žene!
Moram pratit`
sliku njenu,
moram vikat`,
moram tražit`,
njenom mraku,
njenoj boli,
ja sam pijun,
al` i 
krivac!
Što postalo je
od te duše -
sjena samo,
izrezana,
polomljena,
prašnjava,
iskidana,
ne pamti ju više
ni srce njeno
usred grudi
pregaženo!
Zato jurim
labirintom
njenih snova;
žrtvu dajem -
ona pljune;
oprost molim -
cerek samo;
sebe nudim -
prezirom me 
zaogrne
kao ledom -
da se smrznem... 
Eh, da mogu,
al` ne mogu - 
vrijeme vratit`,
uspomene lijepe
stvorit`,
sliku koju 
ona htjede,
uokvirit`
na zidu naših 
dana...
Srce joj
ugrijano 
održavat`...
Sad je ovo
što ostalo je
od te žene,
a još malo
i od sjene
ostat` neće
pa ni tračak...
Ne pamti 
ni ona više,
al` ni manje,
ono
što negda,
prije posljednje kiše,
srce bilo je...