U bunaru svoga jada danas sjedi, sama...
Ta kako bi uopće i sjedila s nekim na tom dnu koje samo  njeno jest? 
Tko bi čemer dijelio sa ženom koja i ne postoji? 
Zna li itko dubinu tog bunara i poznaje li tko ženu tu? Vidiš oblik, konture i obrise, oh, da, vidiš smjelost, oholost i drskost ćutiš, na njenom se nosu inat skrio, ali javno! Ima ona britak jezik, ali u konflikte ne ulazi, ne više, umorila se žena od bujica riječi koje ionako rezultat ne daju. Pa škrtari i na riječi i rečenici, interpunkciju  je već ranije bacila na tavan, međ` kutije svojeg pravopisa iz kojega je, kao i svega ostalog, odličnu ocjenu vukla jedno stotinjak ljeta. Međ` kutijama zaborava stoji povijest, neka geografija, kulturno povijesna baština, jezik ovaj, onaj, sve su to sami odličnici. Talog na talog. K`o kad ne pogletaš zid, nego boju nanosiš jednu preko druge. A iznutra - ludost!
Kad otpadne ta žbuka, kad nestanu sve boje, ogoljena sjedi, sred bunara svoga jada, naga, u fetusa klupko uvijena, oguljena cijela. Niz opeku te rupe vise niti boja njenih, zaljepljene vlagom, smradom, mahovinom što prekriva dubinu tu. Nema vjedra, nestalo je. Ni užeta nema, koloture, pokidano skokom žene u dubinu. Da se nikad više ne uspne. 
Gore.
Nema čime.
Sjedi, misli, pjesmu piše...nema pjesme, danas nema ni slova - više... 
Prstom prati linije svoga zamišljenog tijela, ta ono to i jest, samo misao, kreatura, zakrivljene puteljke, meka kože, nekad podatna pod sjenama stranaca, da, zaista to bijahu stranci, nitko od tih sjena njenu ludost upoznao i nije. Samo tijelo, bijelo, golo, sklupčano, al` i dalje vrelo, kao peć što žarom svojim grije dom, svojom vrelinom ona bunar otapa, mahovina trune, boja će se nanovo strest` po njoj, prekrit` ju još jedanput da se uspne gore i bude...
Samo bude...
Gle ti ovaj vrat, tu su je ljubili, tu je njihov dah osjećala, to je bilo fino, najfinije...Ali nisu znali da je s kontra strane, tamo straga, između potiljka i lijevog ramena nešto ipak najposebnije, ne, nisu se ni trudili koliko god ona mimikom pokazivala, nemoš` ti životinju naučit`, đaba ti , kameno doba ne ide ni iz zvijeri...ni iz čovjeka...
Dolje, niže, samo je niže oduvijek bitno bilo, ali to niže ona nikada zapravo i nije osjećala kao svoje. To dolje nije ni pripadalo njoj. Kao da je uvijek bila samo promatrač. Povučena u ludilo svoje - gleda švedski akcioni film na sebi samoj. Kao da upoznaje svoje tijelo sada, prvi puta, na dnu te ljepljive i hladne rupe, gdje sjedi, obgrlivši svoje plava koljena, pocrnjela od klečanja, kontinuiranog, neprestanog klečanja - što pred čovjekom, što pred vlastitom savješću. 
Kleči otkako se izlegla. Moli otkako pamti.
Prosi mrve prijateljstva, mrve smijeha, mrve ljubavi...Stalno žica, kao ulično, šugavo pseto..
I uvijek dobije ono što i moli - mrve!
Pa prijeđe usnama po oba koljena, voli ona svoje tijelo, onako kako ju nitko ikada nije naučio da bi ga trebala voljet`, onako kako nitko nikada nije zaista volio to tijelo. Ljubi rane svoga tijela, u ludilo svome misleć` da će poljubac doprijeti do unutra. Do izvora rane žive. 
Šta je rana, svi smo puni rana, kako ona svoju ranu tako miluje i brani, neš` ti rane, svačija boli najjače. Ludilo je to!
Ego morebiti!
Kažiprstom nježno prati crtu od boka svoga pa do pete, nema pete, stopala su zagubljena, evo mahovina prekrila ih, ili krv to je? Opet boja! Neka boja, samo nije njena boja!
Kida ona mahovinu, pljuvačkom briše krv, hoće žena vidjet` tko je - ona? 
Ali đabe, dašak svijeta, trunak onih gore ponijela je sa sobom dolje. Pa ni stopala svoja ne može da nađe. 
Niz leđa pogrbljena kralježnicu crta, svako rebro izbrojiti se može, prozirna je, barem ovdje.
Nestaje li ona to? 
Oh da barem hoće. Ionako nitko ne zna gdje je. 
Zna li itko uopće - ona - tko je?
Piše noktom po podlaktici lijeve ruke svoje, sitna slova, dvjestotinjak stranica ispisala je već, al` nije dosta, duša hoće da prsne, rječju, mišlju, glasno, tako glasno da se svako slovce odbije o bunar njena jada te joj uši propara - ludilo njeno. Nesuvisle misi briše suzom, nanovo piše pa se smije, suzom smijeha pere krv, čisti blato u kom sjedi. Samo plači, ženo draga, možda te baš te suze potope za vječnost.
Pamtila je nekad riječi starih ljudi: istina, poštenje, čovječnost - ljubav. Sada samo pamti njihove oči, one oči koje u to vjerovale baš i nisu. Naizust citirane stihove pravila morala. Ali oči, hladne oči, one koje nju nikada htjele nisu, a htjele su da one hoće njih. Sjeća se žena i zubiju njihovih, predatorskih zuba koji su krv tražili, a davali uputstva za "pošten život". Naputci, regule, zakoni, stavka 1., stavka 2., 3., 4.... I tako dalje, i tako dalje... do spoznaje besmisla u njihovom pogledu.
Prenosiš mi ono u što ne vjeruješ, ono čemu se ne nadaš, ono što piše na papiru.
Njihove su oči živjele drugim životima.
Bunar jada spoznaje. 
Tijelo se pretvori, prvo u prozirnu masu ispod koje kucka srce, a onda - puf - prah. 
Gdje je duša?
Vere li se ona po skliskim stijenkama bunara loveć` se prstima za niti boje ili samo - odlebdi?
Pokuša se žena izravnati, iz fetalnog u neki normalan stav prijeći, ali nema više normalnih položaja, izabrala si pa sad trpi, skvrčena, ukočena, nikad nađena. Niz grudi joj rosa klizi, ah te grudi, uvijek zanemarene, nikad dovoljno pažnje na njima ležalo nije, a lijepe su to grudi bile, nekad, oblikom savršene, veličinom malene, žena ih je sama, i njih isto, bacila na tavan, ta tko bi ih uopće i primjetio?!?!
Savršena žena, jednoć, da, čuje ljude, naginju se nad bunara tamu, čuje, pričaju, čude se, "nikad nitko ne bi rek`o"...Heh, i samu je sebe iznenadila...iznenadio ju njezin jad, zapravo, sustigla ju njena tama, prestigla ju njena - tuga.
Utrku je - popušila. 
Zovu ljudi, al` ne zovu ženu. 
Oni zovu njenu - sjenu. 
Jer, ne poznaju nju ni ljudi, a ni djeca, ni psi ulični, a ni vrapci što obično, na granama, znaju sve. 
Zar ne? 
Zovu ime, ali njeno ime nije njeno. Zovu tijelo, ali tijelo - prozirno je, ne čuje tijelo, ne čuju uši, srce iskrvarilo je. Sluha nema, zvuka nema u bunaru.
Ogrnut` ona će se ludilom svojim da prekrije bol; umotat` će se u boje ohole i grube, da prekrije jad; obući će ona opet haljinu od ironije da na svadbu pođe, mladenka od svijeta. Da se zadovolji mladoženja - život.
Možda, samo danas i prijeđe preko mosta, ima u bunaru svoga čemera konstrukcija spletena od njenih snova, od njenih htijenja, u kojemu oči staraca nisu hladne, nisu vješte jer - ne postoje - te možda, danas bude dan kad će žena biti preko mosta svoje duše odnesena. 
Šuti, samo šuti, gore nagnut nad bunarom, ne zovi, ne traži, ionako ne znaš koga iskaš...ne čudi se i ne glumi, ne šapući i ne viči, ta je žena uvijek dala ono što je ona bila - nikad laž, nikad igru - nikad ništa osim - svega.
Neka žene, makar danas, hoće l` gore il` će mostom - dolje...
Neka žene...